Iveković, Franjo
Iveković, Franjo (Francisco), jezikoslovac i vjerski pisac (Klanjec, 10. IX. 1833 – Zagreb, 2. III. 1914). U Zagrebu je završio gimnaziju i upisao studij teologije, koji je nastavio u Pešti, a doktorirao je u Beču 1866. Nakon što je 1860. zaređen za svećenika, kratko je bio kapelan u Novigradu Podravskome i u župi sv. Marka u Zagrebu. God. 1866–67. postao je profesor nadbiskupskoga liceja u Zagrebu, a 1874. redoviti profesor Staroga zavjeta i hebrejskoga jezika na Teološkome fakultetu u Zagrebu, gdje je predavao i sirski i kaldejski jezik te u dva navrata bio dekan (1876–77. i 1884–85), a 1879–80. i rektor Sveučilišta. Bio je jedan od osnivača Društva sv. Jeronima i društveni urednik (1867–78), a 1872–79. i knjižničar u Metropolitanskoj knjižnici. God. 1886. imenovan je zagrebačkim kanonikom, a 1901. izabran je za počasnoga člana JAZU-a.
U najranijim radovima bavio se poredbenim proučavanjem hrvatske književnosti. Pisao je o spjevovima braće Zrinski o Sigetskoj bitki, u raspravi Hrvatska Zrinijada prema magjarskoj (Književnik, 1866, 3–4) te zaključio da je hrvatska Zrinijada lošija »i glede nutarnjega sastava i glede spoljašnjega oblika«. U Viencu je u nastavcima objavljivao priloge o Habdelićevu djelu Pervi otca našega Adama greh (1879, 17–21). Kao pisac i prevoditelj teoloških djela, zarana se očitovao kao praktični vukovac pa su njegov prijevod lekcionara za crkvene potrebe, Čitanja i Evangjelja za sve nedjelje i praznike Gospodnje i za neke dane svetačke, već nakon objave 1875. negativno ocijenili Adolfo Veber Tkalčević i Nikola Voršak, pripadnici zagrebačke filološke škole, zamjerivši mu što, »prestrogo nasljedujuć Vuka«, nije provodio poštokavljivanje hrvatskoga književnog jezika u skladu s hrvatskim jezičnim naslijeđem, u kojem su jezičnoknjiževnu matricu oblikovale i kajkavska i čakavska jezična sastavnica. Zasade vukovskoga jezikoslovnog smjera nije napustio ni u srednjoškolskim priručnicima (Biblijska poviest starozavjetne objave Božje i Biblijska poviest novozavjetne objave Božje, obje iz 1879), kao ni u Životima svetaca i svetica Božjih, popularnim i rado čitanim svetačkim biografijama koje je u 12 knjiga (za 12 mjeseci u godini) 1873–88. izdavalo Društvo sv. Jeronima. Temama iz crkvene povijesti i sitnijim kulturološkim prilozima, nerijetko polemične intonacije, javljao se u Katoličkome listu, Narodnim novinama i Kršćanskoj školi, a protustarčevićanskim pamfletom Dr. Ante Starčević: značajne crte o njemu (Katolički list, 1905, 31), zametnuo je polemiku u kojoj je optužio hrvatski kler zbog promicanja Starčevićeve političke i državotvorne misli.
Trajno se zanimao za filološku problematiku. Pisao je o množinskome genitivu imenica ženskoga roda koje završavaju na -ka tipa majki, pogrješki (Rad JAZU, 1905, 162), o prilagodbi kajkavskih riječi u književnome jeziku (Izvjedljiv i uzmožan, Vienac, 1883, 47), te o potrebi poštokavljenja kajkavskih prezimena koja su postanjem umanjenice, tipa Basariček, Kovačićek (Nastavni vjesnik, 1911). Njegovi pak članci o jatovskim alternantama (Vienac, 1883, 43) i porabi nekih zamjenica (Vienac, 1884, 34 i 35), u kojima se suprotstavio gledištima zagrebačke filološke škole i zagovarao novoštokavske sklonidbene likove zamjenica i imenica, izazvali su polemike s Perom Budmanijem i Arminom Pavićem. U članku Daničić i kajkavština (Vienac, 1883, 44) branio je Đuru Daničića od optužbi Matije Murka da za Akademijin Rječnik nije uzimao građu iz kajkavskih vrela jer je kajkavštinu držao narječjem slovenskoga jezika, tvrdio je da je Daničić kajkavštinu smatrao hrvatskim narječjem, ali je iz nje malo građe uzeo jer bi od nje »bilo slabe koristi za štokavštinu« i jer su kajkavski pisci pisali lošim stilom i »kovali upravo strahovite riječi«.
Slavu je stekao Rječnikom hrvatskoga jezika, koji je u dva sveska objavio 1901. u Zagrebu, a za koji je većinu građe, »iz svijeh književnih djela Vuka Karadžića i Gjura Daničića«, u deset godina prikupio njegov nećak → Ivan Broz (103 161 listić), zamislivši ga kao frazeološki rječnik hrvatskoga jezika. Nakon iznenadne Brozove smrti 1893, rječnik je proširio (s 23 875 listića) riječima iz narodnoga govora, narodnih poslovica, pripovijetki i pjesama (još 4388 listića) u izdanju Matice hrvatske, te iz djela Milana Đ. Milićevića i Petra Petrovića Njegoša, iz Akademijina Rječnika, objavljena u Beču 1852, iz zbirke ličkih riječi divoselskoga prote Jovana Bogdanovića, te iz Rječosložja (1806) Joakima Stullija. Građu, koju je počeo obrađivati potkraj 1894, najprije je objavio u Nastavnome vjesniku (1897, 5) pod naslovom Ogled. Rječnik hrvatskoga jezika iz književnih djela Vuka Karadžića i Gjura Daničića, skupili i obradili I. B. i F. I. Leksikografska koncepcija iz Ogleda ponavlja se i u Rječniku: abecedni poredak natuknica, označenih naglascima i dužinama, podatci o rodu i vrsti riječi, o tvorbenim značajkama te o raširenosti, uz tumačenja na njemačkome i latinskome te primjere iz korpusa.
Čak i s korektnim prozodijskim i gramatičkim podatcima, nakon objave rječnik je doživio negativne kritike hrvatske stručne i kulturne javnosti, uglavnom zbog odabira građe, što su mu zamjerili i srpski filolozi, smatrajući da je srpsku građu skupio pod hrvatskim imenom. Osim ograničenosti građe, prevelika narodnog udjela karadžićevskoga tipa, prebogate seoske sinonimike i zanemarivanja građe modernoga hrvatskog jezika, Ivekoviću se zamjeralo (Antun Radić, Tugomir Alaupović, Vatroslav Rožić, Brozov prijatelj August Musić) pružanje necjelovite slike hrvatskoga leksika jer se u rječniku nisu mogle naći obične, svakodnevne riječi. Polemiku je ipak razvio samo s Vatroslavom Jagićem, što zbog ozbiljnosti zamjerki, što zbog Jagićeva autoriteta u slavistici, koji je rječnik ocijenio nepotpunim i zastarjelim leksikografskim djelom, tvrdivši da autor nije »zagledao« Bogoslava Šuleka, moderne dalmatinske pisce i A. Radića te predložio da se rječnik dopuni trećim sveskom (Archiv für slavische Philologie, 1901, 23 i 1902, 24). Iveković se branio u Viencu (1902, 4, 5 i 20), nastojeći dokazati kako nije u svemu ovisio o Karadžiću.
Uvjeren u jedinstvo naroda od Alpi do Balkana, Iveković je svojim leksikografskim radom pridonio učvršćenju tzv. vukovskoga smjera početkom XX. st. i usmjeravanju razvoja hrvatskoga književnog jezika prema novoštokavskoj podlozi.
LIT.: P. Tomić, Rječnik hrvatskog jezika, Napredak, 42(1901) 33. • J. Barlè, Rječnik hrvatskog jezika, Dom in svet, 15(1902) 3. • A. Radić, Franjo Iveković, Savremenik, 9(1914) 4. • Z. Vince, Franjo Iveković kao filolog, Radovi Zavoda za slavensku filologiju, 27(1992). • I. Pranjković, Iveković-Brozov Rječnik hrvatskoga jezika na početku i na kraju stoljeća, Kolo, 3(1993) 7–8. • M. Samardžija (prir.), Franjo Iveković, u: Jezikoslovne rasprave i članci, Zagreb 2001.
I. Klobučar Srbić