Iveković, Oton

Oton Iveković, Pogled s Tabora, 1921.

Iveković, Oton, slikar (Klanjec, 17. IV. 1869 – Klanjec, 4. VII. 1939). Brat → Ćirila Metoda Ivekovića, arhitekta, konzervatora i arheologa. U Klanjcu je završio pučku školu, potom je otišao u Zagreb, gdje je pohađao gimnaziju i učio crtanje kod Johannesa Clausena i Ferdinanda Quiquereza. Od 1886. studirao je slikarstvo u Beču, isprva na Allgemeine Malschule (Christian Griepenkerl), potom je specijalizirao historijsko slikarstvo u Spezialschule (Josef Matyáš Trenkwald, August Eisenmenger), gdje je dobio nadimak Zrinjimaler. Studij je nastavio 1892. na Akademiji likovnih umjetnosti u Münchenu (Wilhelm Lindenschmidt), a 1894. u Karlsruheu (Ferdinand Keller). Te godine Izidor Kršnjavi dao mu je mjesto učitelja crtanja u Zagrebu, isprva na Realnoj gimnaziji, a od 1895. na Obrtnoj školi. Imao je atelijer u Ilici 83, gdje je otvorio privatnu slikarsku školu (učenici Nasta Rojc, Vera Nikolić, Branko Šenoa). Od 1908. do umirovljenja 1927. na Umjetničkoj akademiji (danas ALU) predavao je crtanje i slikanje, a njezin je upravitelj bio 1910–11. Od 1915. do 1918. kao ratni slikar austrougarske vojske boravio je na bojišnicama na Soči, u Galiciji i Srbiji. God. 1919. postao je dopisni član JAZU-a, kupio dvor Veliki Tabor, gdje je živio s obitelji do 1935. Posljednje godine života proveo je u Klanjcu, gdje je i pokopan na spomen-groblju.

Od samih početaka bio je usredotočen na historijsku tematiku čime se nadovezao na rad Josipa Franje Mückea i F. Quiquereza. Proučavao je povijest i povijesne kostime što je koristio u svojim kompozicijama vjerodostojno i katkad pretjerano deskriptivno prikazujući detalje odjeće i arhitekture. Njegove romantičarske interpretacije prijelomnih događaja iz nacionalne povijesti postale su, posredstvom oleografija, iznimno popularne i raširile su se u hrvatskome narodu gotovo do stvaranja kolektivnih predodžbi (Nikola Zrinski pred juriš iz Sigeta, 1890; Smrt Petra Svačića, 1894; Oproštaj Zrinskog i Frankopana od Katarine Zrinske, 1903; Krunidba kralja Tomislava, 1904–05; Dolazak Hrvata, 1905; Smaknuće Matije Gupca na Markovu trgu, 1921). Na prijelazu stoljeća, pod utjecajem Vlaha Bukovca i francuskoga plenerizma, odmaknuo se od akademizma i rasvijetlio dotad pretežno tamnu paletu, sudjelujući u stvaranju zagrebačke šarene škole i hrvatske moderne. Osim štafelajnoga slikarstva (slike u Modernoj galeriji i Hrvatskome povijesnom muzeju u Zagrebu), Iveković je stvarao zidne slike s nacionalnim, folklornim i vjerskim sadržajem: u isusovačkoj crkvi sv. Ćirila i Metoda u Sarajevu 1898. izradio je dvije monumentalne freske s motivima iz života sv. Ćirila i Metoda; s Celestinom Medovićem 1898–99. oslikao je unutrašnjost katedrale sv. Terezije u Požegi; u Zlatnoj dvorani Odjela za bogoštovlje i nastavu u Zagrebu (danas Hrvatski institut za povijest) 1906. izradio je fresku Poljubac mira hrvatskih velmoža kralju Kolomanu 1102. te za Pompejsku sobu likove i prizore iz grčke mitologije; u kupoli Trgovačko-obrtnoga muzeja (danas Etnografski muzej) u Zagrebu 1909. alegorijske figure trgovine, poljoprivrede, industrije i obrta; u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Kansas Cityju 1911. izradio je freske koje su ostale nedovršene, a potom su i uklonjene; za lunetu nad glavnim oltarom crkve Sv. križa u Križevcima 1914. slika ulje na platnu Krvavi sabor Križevački 1397; u ljekarni u Klanjcu (danas uprava Galerije Antuna Augustinčića) 1918. izradio je zidnu sliku, pejzaž Zelenjak. Uz historijske kompozicije u ulju i zidne slike, izvodio je akvarele (Hrvatske gradine, 1898, s Belom Čikošem Sesijom) i skice s putovanja (Italija, 1907; Amerika, 1911; Velebit, 1912; Makedonija, 1922). Značajne su i njegove slikarske bilješke koje je izveo na bojištima u vrijeme Prvoga svjetskog rata. U novije doba otkriveni su njegovi vrijedni opusi portreta (Djevojka, 1900, Gradski muzej Varaždin) te pejzaža, osobito iz razdoblja boravka u Velikome Taboru (Zima, 1920, Veliki Tabor; Pejzaž s makovima, 1923, Moderna galerija u Zagrebu). Radio je kao kostimograf i scenograf (povijesni kostimi za predstavu Milivoja Dežmana Zlatarevo zlato, 1901. i crteži za neizvedenu predstavu Stjepana Miletića Tomislav, 1902, koji se čuvaju u Odsjeku za povijest hrvatskog kazališta HAZU-a). Ilustrirao je književna djela (Marko Marulić: Judita, s Celestinom Medovićem, 1901; Znameniti i zaslužni Hrvati, 1925) i izrađivao plakate (40. godišnjica osnutka Hrvatskoga pjevačkog društva »Kolo«, 1902; plakat za izložbu Slike s bojišta, 1917). Bio je urednik albuma Kolo hrvatskih umjetnika (Kolo jugoslavenskih umjetnika, II–IV, 1906–08). Pisao je o kostimografiji, povijesnim i političkim temama, objavljivao putopise i polemičke osvrte na likovne izložbe svojega doba. Uz to, s velikim entuzijazmom uključio se u osnivanje i rad strukovnih i građanskih kulturnih institucija: bio je predsjednik Saveza jugoslavenskih likovnih umjetnika »Lada«, član Društva hrvatskih umjetnika, Hrvatskoga pjevačkog društva »Kolo«, Družbe »Braća Hrvatskoga Zmaja« i Matice hrvatske (naslikao skupni portret njezinih utemeljitelja 1903). Uz brojne skupne izložbe u zemlji i inozemstvu, samostalno je izlagao u Zagrebu (1894. s V. Bukovcem, 1901. s C. Medovićem, 1912, 1917. s R. Valdecom, 1918. s Mencijem Clementom Crnčićem, 1920, 1921, 1924, 1926, 1931), Osijeku (1907. s Crnčićem) i Beogradu (1923. s Valdecom), posmrtno u Zagrebu (1975, 1994, 1996) i Klanjcu (1985, 1995, 2009).

LIT.: I. Malinar, Prof. Iveković na bojištu (razgovor), Jutarnji list, 30. VII. 1915. • G. Senečić, Kolektivna izložba historijskih slika Otona Ivekovića, Jutarnji list, 23. IV. 1920. • I. Esih (ie.), Oton Iveković, Uz sedamdesetu obljetnicu rođenja hrvatskog slikara, Jutarnji list, 28. IV. 1939. • O. Maruševski, Bilješka o jednom stanovniku Velikog Tabora, Kaj, 11(1978) 3. • S. Pintarić, Oton Iveković: portreti (katalog izložbe), Klanjec 1995. • ista, Oton Iveković, Retrospektivna izložba (katalog izložbe s potpunijom bibliografijom), Zagreb 1996.

D. Vujčić