Jelačić, Josip

Ivan Zasche, Josip Jelačić, portret, 1857–58.

Dragutin Weingärtner, Hrvatski sabor 4. srpnja 1848, 1885; HISMUS

Jelačić, Josip, hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban (Petrovaradin, 16. X. 1801 – Zagreb, 20. V. 1859). Školovao se na bečkome Theresianumu, a 1819. stupio je u 3. konjaničku pukovniju u Galiciji. Od 1822. zbog bolesti je boravio u roditeljskoj kući u Zagrebu i na obiteljskome posjedu u Kurilovcu, a 1825. ponovno se vratio svojoj pukovniji u Beč, gdje je imenovan natporučnikom i pobočnikom zapovjednika brigade. U Galiciji je ponovno službovao od 1828. te bio promaknut u potkapetana i 1830. imenovan zapovjednikom 7. drežničke satnije u Ogulinskoj graničarskoj pukovniji, s kojom je od 1831. bio u sjevernoj Italiji, gdje je 1832. bio promaknut u satnika. Od 1835. ponovno je bio zapovjednik satnije u Ogulinu. God. 1837. bio je imenovan bojnikom te je postao pomoćnik za vojne poslove civilnoga i vojnoga guvernera za Dalmaciju u Zadru. Od 1841. služio je u 1. banskoj pukovniji u Glini, najprije kao potpukovnik, od 1842. kao pukovnik i zapovjednik pukovnije. Vojno iskustvo stjecao je na vojnim vježbama u sjevernoj Italiji i okršajima u Vojnoj krajini, najprije 1835. kraj Velike Kladuše, a potom 1845. kraj Podzvizda i 1846. kraj Velike i Male Kladuše. Često je posjećivao Zagreb, gdje se upoznao s pristašama hrvatskoga narodnog preporoda, a u Zadru je 1841. upoznao Lj. Gaja. Postao je član Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva (1842) i predsjednik njegove podružnice u Glini (1843). Od 1843. bio je član Glazbenoga društva u Petrinji. Za revolucije 1848, na poticaj Lj. Gaja i Franje Kulmera, car i kralj Ferdinand V. imenovao ga je 23. III. 1848. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskim banom, generalom, zapovjednikom 1. i 2. banske pukovnije i dvorskim tajnim savjetnikom. Pred kraljem je prisegnuo u Beču 8. IV. te je istodobno imenovan podmaršalom i zapovjednikom vojske u civilnoj Hrvatskoj i hrvatskoj Vojnoj krajini. U Hrvatskoj je 25. III. sazvana velika Narodna skupština na kojoj je bio izabran za bana, a u Zahtijevanjima naroda zatraženo je, među ostalim, sjedinjenje svih hrvatskih zemalja, vlada odgovorna Saboru i neovisna o ugarskoj vladi te ukinuće ostataka feudalnoga sustava. Kako se ugarska vlada smatrala jedinom zakonitom vlašću u Hrvatskoj, ban je okružnicom 19. IV. prekinuo sve veze s ugarskom vladom do sazivanja Hrvatskoga sabora. Također je Banskim pismom 25. IV. potvrdio ukidanje kmetstva, a 27. IV. proglasio prijeki sud. U svibnju 1848. osnovao je Bansko vijeće kao samostalnu hrvatsku vladu, raspisao izbore za prvi zastupnički Hrvatski sabor, a proglasom od 25. IV. potvrdio ukidanje kmetstva. Istodobno je kralj 6. V. zbog snažna otpora ugarske vlade ovlastio ugarskoga palatina da u Hrvatskoj imenuje kraljevskoga komesara i 7. V. zapovijedio banu da se podvrgne ugarskoj vladi i opozove svoje travanjske naredbe. Neovisno o tome, ban je 18. V. objavio naredbu o sazivanju Sabora. Ugarska je vlada uspjela od kralja ishoditi 29. V. zabranu održavanja Sabora te pozivanje bana na red. Kako je Banska konferencija spriječila njegov odlazak, ban je odgodio put do 12. VI. i tako omogućio otvaranje Sabora. Prvoga dana zasjedanja Sabora, 6. VI, svečano je ustoličen u bansku čast pred patrijarhom Josifom Rajačićem. Sabor je odredio državnopravni odnos prema Ugarskoj i Austriji, odnosno donio odluku o samostalnome državnopravnom položaju Hrvatske u sklopu federativno uređene Habsburške Monarhije i povezanosti sa slovenskim zemljama i Vojvodinom Srpskom. Ban je krenuo u Innsbruck, predvodeći saborsko izaslanstvo koje je zaključke trebalo podnijeti kralju. Međutim, ugarski predsjednik vlade Lajos Batthyány uspio je 10. VI. od kralja potajno ishoditi potpis kojim se Jelačić smjenjuje s banske časti, što je ban saznao 19. VI. Hrvatski je sabor 9. VII. zaključio zasjedanje, prenijevši na bana diktatorske ovlasti (29. VI) i odgodivši sjednice na neodređeno vrijeme. Nakon što je kralj odredio nadvojvodu Ivana kao posrednika u hrvatsko-mađarskome sporu, ban se, na molbu maršala Johanna Josefa Radetzkoga, obratio krajišnicima na talijanskoj bojišnici, moleći ih da ustraju u borbi. Banovi pregovori s ugarskim predstavnicima 28. VII. nisu urodili plodom te je on 6. III. u Zagrebu proglasom najavio da se hrvatsko-mađarski spor može riješiti samo na bojištu, a već 31. VIII. hrvatska je vojska zauzela Rijeku. Nakon što je 4. IX. kralj opozvao manifest od 10. VI, ban je ugarskoj vladi 7. IX. objavio rat. Imenovao je Bansko vijeće kao privremenu vladu i Mirka Lentulaja za svojega zamjenika te je 11. IX. s vojskom prešao Dravu kraj Varaždina i priključio Međimurje Hrvatskoj. Prelazeći Dravu, proglasom je objavio da ne kreće u rat protiv mađarskoga naroda, nego protiv ugarske vlade i za očuvanje cjelovitosti Monarhije te za slobodu i ravnopravnost svih njezinih naroda, zbog čega je imao potporu svih slavenskih naroda u Habsburškoj Monarhiji. Cilj mu je bio zauzimanje Budima i Pešte, no sukob s ugarskim snagama 29. IX. kraj Pákozda i Velencea završio je neodlučno. Istodobno je izbila revolucija u Ugarskoj, potom i u Beču, te je kralj 30. IX. imenovao Jelačića civilnim povjerenikom i vrhovnim zapovjednikom vojske u Ugarskoj. Pobijedio je mađarske snage koje su krenule u pomoć pobunjenom Beču, a zatim s knezom Alfredom Windischgrätzom ugušio ustanak u Beču. Nakon što je Windischgrätz imenovan vrhovnim zapovjednikom, Jelačić je prestao biti samostalan i ratovao je kao carski general. Novi je vladar Franjo Josip I. Jelačića 2. XII. imenovao gubernatorom Rijeke i namjesnikom Dalmacije, čime su se u njegovoj vlasti našle sve hrvatske zemlje u Habsburškoj Monarhiji, osim Istre, Krka, Cresa i Lošinja. Na ugarskome bojištu pobijedio je u više bitaka. Uspjesi u ratu protiv revolucije u Ugarskoj potaknuli su dvor da 8. III. 1849. proglasi Oktroirani ustav, koji je, iako je priznao narodima ravnopravnost i pravo na vlastiti jezik i narodnost, značio obnovu centralističkoga uređenja. Hrvatska je ustavom bila priznata kao zasebna država, ali nije bila sjedinjena. Izvan nje ostali su Vojna krajina, Istra, kvarnerski otoci i Dalmacija. Također, iločki i rumski kotar oduzeti su Hrvatskoj i priključeni novoosnovanoj Vojvodini Srpskoj. Rat protiv Mađara i dalje je trajao te je Jelačić 26. IV. 1849. zauzeo Osijek i provalio u Ugarsku. Kad su ga potisnuli u Srijem, osvojio je Bačku, ali se morao povući pred brojnijom mađarskom vojskom. Ponovno je prešao Dunav 31. VII. i sudjelovao u bitkama koje su završile predajom mađarske vojske 13. VIII. kraj Világosa. Nakon sloma mađarske revolucije, Bansko vijeće prihvatilo je Oktroirani ustav u rujnu 1849, a Jelačić je proglašen počasnim građaninom Pešte, Beča, Požuna i Ödenburga. Nakon sloma revolucije, bečki je dvor počeo provoditi apsolutizam, koji je otvoreno uveden 1851. Bansko vijeće ukinuto je 1850, prestalo je sazivanje Hrvatskoga sabora, umjesto vlade uvedeno je Carsko i kraljevsko namjesništvo, a umjesto samoupravnih županija okružja. Njemački je kao službeni jezik uveden u urede i gimnazije, jedino se u osnovnim školama nastava održavala na hrvatskome. U postojećim prilikama Jelačić je nastojao učiniti u interesu Hrvatske najviše što je mogao: njegovim je zauzimanjem 1849. Josip Juraj Strossmayer imenovan đakovačkim biskupom, 1851. potaknuo je osnivanje hrvatskoga kazališta, 1852. postigao je osnivanje Zagrebačke nadbiskupije, čime se Hrvatska i crkveno odvojila od Ugarske. Osnovao je zakladu za nemoćne vojnike i njihove obitelji, a 1853. postao predsjednikom obnovljenoga Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva. Poticao je pisanje udžbenika na hrvatskome jeziku, zauzimao se za izgradnju cesta i željeznice te nastojao riješiti probleme na selu nakon ukidanja feudalnih odnosa. No kako mu je uvođenjem apsolutizma banska vlast bila ograničena, od banske časti mu je nakon 1854. ostao samo naslov bana.

Uz Hrvatsko zagorje veže ga posjed → Novi dvori zaprešićki, koji je kupio 1851. Temeljito je dogradio i preuredio dvorac i u njem boravio do kraja života. Ondje je i pokopan u kapeli sv. Josipa, koju je dao izgraditi 1855.

Tijekom 1820-ih napisao je nekoliko domoljubnih pjesama i tri dramska djela, objavljena pod zajedničkim naslovom Eine Stunde der Erinnerung (1825). Njegove su pjesme s njemačkoga preveli I. Trnski i Dimitrija Demeter te ih 1845–46. objavili u novinama Danica horvatska, slavonska i dalmatinska. Jednu od pjesama uglazbio je Ferdo Livadić. Demeter je prikupio Jelačićeve pjesme i izdao ih kao knjigu Piesme Jelačića bana (1861). Pjesma Rodrigo und Elvire izvedena je 1850. u njemačkome kazalištu u Zagrebu. Njemu u čast spjevano je više prigodnica i popijevki, među autorima kojih se ističu Petar Preradović i Josip Runjanin. Najpopularnija je pjesma Ustani bane, Hrvatska te zove. Njegovi se portreti čuvaju u Hrvatskome povijesnom muzeju i Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu. Najpoznatija je slika Hrvatski sabor 4. srpnja 1848. Dragutina Weingärtnera (1885). Našao se i na medaljama i predmetima umjetničkoga obrta (porculanske figurice, igraće karte, pera za pisanje, nakit i dr.). God. 1865. izrađen je, a iduće godine postavljen na glavnome zagrebačkom trgu banov konjanički spomenik u bronci Antona Dominika Fernkorna. Spomenik je komunistička vlast maknula 1947, a vraćen je tek 1990. U zagrebačkoj je katedrali od 1985. banov stojeći kip u bronci Ante Orlića, a u zgradi Hrvatskoga sabora od 1997. poprsje u bronci Stanka Jančića. God. 1992. tiskane su poštanske marke, a 1993. novčanice s Jelačićevim likom. Njegovo ime nose mnoge ulice, trgovi i ustanove, među ostalima najviša obrazovna ustanova Hrvatske vojske Ratna škola »Ban Josip Jelačić«, kao i srednja škola, KUD te pjevačko društvo u Zaprešiću.

U svojim najnovijim arhivskim istraživanjima Branislav Janjanin povezao je banovo podrijetlo s gubaševečkom lozom Jelačića, izradivši pritom i obiteljsko rodoslovno stablo.

LIT.: A. Mijatović, Ban Jelačić, Zagreb 1990. • Z. Milčec, Povratak bana, Zagreb 1990. • N. Stančić, Jelačić, Josip, Hrvatski biografski leksikon, 6, Zagreb 2005.

R.