Kiš Šaulovečki, Marko

Kiš Šaulovečki, Marko, skladatelj i publicist (Krapina, 26. X. 1910 – Zagreb, 15. II. 1996). Član plemićke obitelji → Kiš. Pučku školu i Malu realnu gimnaziju završio je u Krapini, a više gimnazijske razrede pohađao u Državnoj prvoj realnoj gimnaziji u Zagrebu. Najstariji je od četvorice sinova Vuka Kiša Šaulovečkoga, poznatoga krapinskoga odvjetnika i do 1918. saborskoga zastupnika Starčevićeve Čiste stranke prava za kotar Pregradu. Na Pravnome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1935. te 1937. doktorirao civilno i crkveno pravo. Od 1938. radio je kao referent u pravnoj službi Grada Zagreba, a 1946, oboljevši od tuberkuloze, otišao je u mirovinu. Višestruko talentiran (slikarstvo, kazalište, glazba), ponajviše je poznat kao skladatelj suvremene glazbe, kojom se bavio pod pseudonimom Marko Radmio. Isprva ga je sviranju glasovira podučavala majka Vilma, a zatim je glazbenu naobrazbu stekao privatnom podukom. Skladao je više simfonija, preludija, sonata, suita, etida, kantata i solo popijevaka, od kojih neke i na vlastite tekstove (dio snimljena opusa čuva fonoteka Hrvatskoga radija). Za pojedina glazbena djela nadahnuo se rodnim mjestom i Hrvatskim zagorjem: Krapinska simfonija za soliste, zborove i orkestar (arije Vilina za koloraturni sopran, Čeh za tenor, Leh za bariton, Meh za bas) i Desinićka elegija za orgulje (1972). Bavio se i glumištem, priređujući kazališne predstave u Zagrebu (Malo kazalište), Krapini, Trškome Vrhu i Belcu. Režirao je, osmislio scenografiju i glumio ulogu oca Joakima Balagovića u glazbenome misteriju Velimira Deželića ml. i Božidara Širole Na Trškom Vrhu (1933). Još kao maturant napisao je te 1931. objavio brošuru Dolje mrtva umjetnost, živjela živa umjetnost, u kojoj je iznio pomalo revolucionarno poimanje umjetnosti. Publicistikom se posebice bavio tijekom Drugoga svjetskog rata objavivši u Hrvatskoj grudi niz kulturoloških i političkih članaka (npr. o Katynskoj šumi) te 1944. i feljton S podnožja Strahinščice. Napisao je i Popratne riječi antologijskoj zbirci kajkavskih pjesama Sunce z naših bregov Stanka Dominića (1943). Njegova glazbena i publicistička ostavština čuva se u obitelji Kiš Šaulovečki u Šćrbincu, a rukopis obiteljske kronike u Hrvatskome državnom arhivu u Zagrebu. Trajno vezan uz Zagorje, pokopan je u obiteljskoj grobnici u Belcu.

LIT.: I. Cesarec (prir.), Gradić u dolini: Krapina u zrcalu književne riječi, Krapina 1998. • Hrvatsko društvo skladatelja, 60 godina: 1945.–2005., Zagreb 2005.

I. Cesarec