Kiš (Kiš Šaulovečki)

obiteljski grb

Kiš (Kiš Šaulovečki), plemićka obitelj s posjedima u Varaždinskoj županiji od XVI. st. te u Zagrebačkoj u XVIII. st. Jedna je od najstarijih hrvatskih živućih plemićkih obitelji. Po posjedu te kasnijoj kuriji i dvorcu Šaulovcu kraj Varaždina nosili su plemićki pridjevak Šaulovečki (de Sawlowcz). Zahvaljujući bogatstvu, temeljenomu na prihodima s nekoliko većih i manjih posjeda, ženidbenim i drugim vezama s uglednim hrvatskim, ugarskim i njemačkim plemićkim obiteljima (Greguroczy, Vranković, Herković, Petričević, Bužanić, Katinčić, Osterhuber, Walterskirchen i dr.) te obnašanju visokih upravih, vojnih i crkvenih službi, uzdignuli su se među uglednije plemićke obitelji Hrvatskoga zagorja. Po obiteljskoj tradiciji, potječu od Jakova Maloga (→ Konjski) iz prve polovice XIV. st., po čijem je mađarskome obliku nadimka (kys: mali) obitelj dobila ime. Međutim, neprekidni genealoški redoslijed započinju tek Nikola Sawloczy (Salloczy) s nadimkom Kys (spominje se 1551–53) i njegov sin Petar (? – prije 1579), koji su bili posjednici u Zlatini i Pomperovcu kraj Budinščine.

Potkraj XVI. st. obitelj se podijelila u dvije grane. Utemeljitelj prve grane bio je Petrov sin AndrijaKiš Šaloci (? – prije 1630), a druge grane Petrov sin MatijaKiš (? – prije 1620). Andrijina grana držala je posjed Pomperovec, dio Zlatine, Turnišče kraj Konjščine, kuriju i posjed Slanovec kraj Čučerja, kuću kraj Kamenitih vrata u Zagrebu te dio posjeda Budin Dol (Budinščina), a ugasila se smrću Jurja 1796. Ostali potomci obitelji potječu od Petrova sina Matije, odnosno od njegova sina Stjepana (? – prije 1641), plemićkoga sudca Varaždinske županije (1629–34). Njegovim sinovima Gabrijelu (spominje se do 1664) i Ivanu (? – prije 1673) te nećaku Stjepanu (spominje se do 1658) kralj Ferdinand III. Habsburgovac potvrdio je 1653. posjede dviju kurija u Črešnjevu i Šaulovcu. Uz ta dva posjeda, njihovi potomci stekli su još dijelove posjeda Pomperovca, Majerja kraj Šaulovca, Šćrbinca, Grančara, Ratkovca te Šipka kraj Ozlja.

Potomci Ivanova praunuka Antuna (1751–1813) bili su rodonačelnici triju ogranaka obitelji. Utemeljitelj šaulovečkoga ogranka bio je Ivan Nepomuk (1782–1848), orehovčanskoga ogranka Alojz (1795–1857), a šćrbinečkoga ogranka Donat (1806–1847). Šaulovečki ogranak izumro je sa Slavkom (1900–1968), potomci šćrbinečkoga ogranka i dalje žive na svojem malom posjedu u kuriji Šćrbinec (za agrarne reforme 1946. oduzet im je veći dio imanja), dok su se potomci ogranka iz Orehovčaka, nakon prodaje toga posjeda 1918, preselili u Zagreb i Varaždin, a neki nakon 1945. u Argentinu, Čile i Švicarsku, gdje žive i danas.

Obitelj je jedna u nizu srednjovjekovnih plemenitaških obitelji s područja Hrvatskoga zagorja koja se uspjela uzdignuti iz plemićkoga u velikaški stalež. Tijekom stoljeća razgranala se, a i njezini posjedi znatno su se povećali ženidbenim vezama s uglednim zagorskim plemićkim obiteljima, različitim donacijama i kupnjom. Iz obitelji je poteklo više istaknutih osoba koje su djelovale u javnome životu Hrvatske obnašajući različite službe i časti. Među njima istaknuli su se Franjo (? – oko 1715), podžupan Varaždinske županije (1700–11), Antun (1751–1813), prisjednik varaždinskoga Sudbenog stola (od 1791) i Sudbenoga stola Županije Željezno (od 1809) te plemićki sudac od 1796, Ladislav (1819–1892), zastupnik u Hrvatskome saboru i virilist (1865–74) te čakovečki (od 1851) i poslije križevački podžupan, Gavro (1836–1880), zastupnik u Hrvatskome saboru (1872–75), član više odbora te zastupnik u zajedničkome ugarsko-hrvatskom saboru te koprivnički podžupan (1875–80), Donat (1849–1905), kotarski sudac u Samoboru i Zagrebu te od 1903. pomoćni izvjestitelj Banskoga stola, Oskar (1853–1909), zastupnik u Hrvatskome saboru (1887–1906) te zastupnik u zajedničkome ugarsko-hrvatskom saboru, Oskarov sin → Boris, prozaik i publicist, Vuk (1871–1934), zastupnik u Hrvatskome saboru (1906–18), Marcel (1897–1983), ekonomist, ravnatelj tvornica zrakoplova »Ikarus« u Zemunu i »Soko« u Mostaru i zagrebačkoga poduzeća »Astra-Mašinoimpex«, te Vukov sin → Marko, skladatelj i publicist.

LIT.: I. Bojničić, Der Adel von Kroatien und Slavonien, Nürnberg 1899. • A. Jelačić, Pabirci iz arhiva dvora Ščrbinec, Narodna starina, 11(1932) 28. • I. Majnarić, Kiš, Hrvatski biografski leksikon, 7, Zagreb 2009.

K. Regan