Konjski

Konjski (de Konzka), plemićka, od 1603. barunska te od 1647. grofovska obitelj podrijetlom iz srednjovjekovne Rovišćanske županije s posjedima u srednjovjekovnoj Zagorskoj, Rovišćanskoj, Križevačkoj, Varaždinskoj i Zagrebačkoj županiji. Obiteljsko ime izvedeno je iz imena posjeda Konjska (poslije Konjska-Sveti Dominik) u Rovišćanskoj i potonjoj Križevačkoj županiji, po kojem su nosili pridjevak iz Konjske. Usporedno su koristili pridjevak iz Svetog Dominika, po posjedu Sveti Dominik (poslije Selnica-Sveti Dominik) u srednjovjekovnoj Zagorskoj županiji.

Najstariji im je poznati predak Mihovil iz Rovišćanske županije, koji se jedini put spominje 1300. u oporuci župana Bachalera (Bogodar) kao zaručnik njegove kćeri Elizabete. Tom oporukom Bachaler je svojoj ženi, kćeri i Mihovilu ostavio posjed Sveti Dominik kraj Selnice u Zagorju, potom zemlju Krokov, Konjsku i Polonču u Rovišćanskoj županiji te neke posjede u »Zaragadu« (pretpostavlja se, srednjovjekovna ugarska županija Zaránd). Mihovil i Elizabeta imali su sina Jakova zvanoga Mali (→ Kiš), koji je 1312. kupio posjed Čanjevo. Jakovov sin Petar naslijedio je sve obiteljske posjede u Ugarskoj, a drugi sin Dominik (? – poslije 1391) većinu obiteljskih posjeda u Slavoniji, što je dovelo do podjele obitelji na slavonsku i ugarsku granu, koja se ugasila potkraj XIV. ili početkom XV. st., tako da svi ostali pripadnici obitelji potječu od Dominika. Dominik je postavio temelj snazi i bogatstvu obitelji. Kao privrženik dinastije Anžuvinaca i Luksemburgovaca kraljevskim darovnicama osigurao je trajno nasljedstvo obiteljskih posjeda, koje je sustavnom kupovinom ili zamjenom uspio okrupniti u dva velika zemljišna dobra: vlastelinstvo Konjska-Sveti Dominik na širem području današnjega naselja Domankuš kraj Rovišća te vlastelinstvo Selnica-Sveti Dominik (poslije Konjščina) u srednjovjekovnoj Varaždinskoj i Zagrebačkoj županiji (šire područje suvremenoga Sušobrega), koje se znatnim dijelom nalazilo na prostoru današnje općine Konjščina. Kada su 1477. braća Kristofor (spominje se 1474–99) i Ivan (spominje se 1474–77) sagradili zidanu utvrdu na vlastelinstvu Selnica-Sveti Dominik u današnjoj Konjščini, obiteljski su se interesi usmjerili na Hrvatsko zagorje. Mihovil (1533 – prije 1608), zbog osmanskih pustošenja i blizine hrvatsko-osmanske bojišnice tijekom druge polovice XVI. st. morao je napustiti stara obiteljska imanja uz rijeku Konjsku te premjestiti glavno obiteljsko sjedište u sigurniju utvrdu na selničkome vlastelinstvu u Hrvatskome zagorju. Gubitak starih obiteljskih posjeda na području uz rijeku Konjsku Mihovil je nadoknadio stjecanjem novih posjeda. Tako je u Križevačkoj županiji 1570-ih gospodario posjedima Raven i Koztanyowcz, a ženidbenim vezama stekao je više od jedne desetine susedgradsko-stubičkoga vlastelinstva te se od 1580-ih spominje kao suvlasnik donjostubičke i susedgradske utvrde, zatim trgovišta Donja Stubica te posjeda Stenjevec, Stupnik, Novaki, Zaprešić, Pušća i Brdovec. Većinu posjeda obitelj je zadržala sve do izumrća tijekom druge polovice XVII. st. Mihovil mlađi, koji se jedini put spominje 1652, bio je posljednji muški, a njegova sestra Ana Terezija, udana Rattkay (? – 1703), posljednji ženski potomak obitelji u Hrvatskoj.

Tijekom povijesti, obitelj je brojnim kraljevskim darovnicama te zamjenama ili kupovinom posjeda stekla značajan zemljišni imetak, koji je bio temelj njihova uspona na društvenoj ljestvici srednjovjekovnoga slavonskog i potonjega hrvatskog društva. Iako pripadnici obitelji nikada nisu obnašali visoke političke dužnosti, izuzev Dominika koji je kraće vrijeme obnašao dužnost župana Rovišćanske županije, te Jurja Gašpara (? – 1641), koji je obnašao dužnost senjskoga kapetana i hrvatskoga podbana te istodobno zagrebačkoga i križevačkoga župana, zahvaljujući bogatstvu temeljenomu na prihodima s nekoliko velikih vlastelinstava i niza manjih posjeda te povezivanjem ženidbenim vezama s uglednim hrvatsko-slavonskim velikaškim obiteljima, uzdignuli su se iz plemićkoga u velikaški stalež.

LIT.: I. Bojničić, Der Adel von Kroatien und Slavonien, Nürnberg 1899. • B. Čičko, Plemićka obitelj Konjski u povijesti Konjščine, Hrvatsko zagorje, 12(2006) 1–2. • K. Regan, Plemićka obitelj Konjski, u: D. Roksandić i D. Agičić (ur.), Spomenica Josipa Adamčeka, Zagreb 2009.

K. Regan