Kostelgrad

ostatci utvrde

ostatci utvrde

tlocrt utvrde

Kostelgrad (Kostel), srednjovjekovna utvrda na jednom od vrhova Kostelske gore, 3 km sjeverozapadno od Pregrade. Zajedno s Krapinom bio je utvrđeno sjedište → krapinsko-kostelskoga vlastelinstva, a ime je izvedeno iz latinske riječi castellum, utvrdica. Iako se prvi put spominje 1330, na temelju arhitekture njegove jezgre pretpostavlja se da ga je polovicom XIII. st. podignuo zagorski knez Farkaš, sin Tome Zagorskoga, što mu je 1247. posebnom ispravom odobrio kralj Bela IV. Potkraj XIII. st. u vlasništvu je Gisingovaca, koji ga privremeno prepuštaju češkomu kralju Otokaru II. (približno 1267–71), a nakon njihove propasti, najkasnije od 1339, u kraljevskom je vlasništvu. Pod upravom hrvatsko-ugarskih kraljeva i njihovih kaštelana bio je sve do 1399, kada ga je Sigismund Luksemburgovac prepustio grofovima i poslije knezovima Celjskim zajedno s drugim utvrdama u Zagorju. Nakon propasti Celjskih 1456, utvrdom je nakratko zavladao cesargradski kaštelan, štajerski plemić Andrija Baumkircher von Schlaining, a zatim Jan Vitovec i njegovi sinovi. Nakon pobune Vitovčevih sinova protiv kralja Matije Korvina 1486, nakratko je prešao u kraljevsko vlasništvo, a poslije četiri godine Matija ga je poklonio svojemu sinu Ivanišu Korvinu. God. 1504. Kostel je naslijedila njegova udovica Beatrica Frankapan, a 1509. njezin drugi suprug markiz Juraj Brandenburški, koji ga je 1523. prodao Petru II. Kegleviću. Staru srednjovjekovnu utvrdu Petar je obnovio u duhu renesansnoga vojnog i rezidencijalnoga graditeljstva te ju pretvorio u glavnu obiteljsku rezidenciju. Takva je služila njegovim potomcima sve do polovice XVIII. st., kada su je napustili, a sjedište vlastelinstva prebacili u obližnje kurije i dvorce Dubrava i Gorica kraj Pregrade.

Ostatci utvrde leže na vrhu s triju strana vrlo strma brda, koji je dubokim sedlom odvojen od Kostelske gore. Najstariji dio Kostela unutarnja je utvrda ili jezgra nepravilna peterokutnog tlocrta, unutar koje se nalazi manje četverokutno dvorište, koje sa zapadne i južne strane omeđuju bedemi, a sa sjeverne i istočne strane krila palasa, koja su imala po dva kata i koja su velikim prozorima bila otvorena prema dvorištu. Na jezgru se sa zapadne i istočne strane oslanjaju bedemi vanjske utvrde, koji zatvaraju dugačko i usko vanjsko dvorište. Taj pojas bedema sa zapadne je strane utvrđen dvjema manjim okruglim polukulama, s južne strane četverokutnom ulaznom kulom trapezastoga tlocrta, a s južne strane velikom baterijskom kulom polukružnoga tlocrta, koja je ujedno i najbolje sačuvana građevina kompleksa. Njezino pročelje kamenim je vijencem podijeljeno na dva dijela, a njezin zapadni bedem, okrenut smjeru pristupa utvrdi, gotovo je dvostruko deblji od istočnoga. Sjeverna i manjim dijelom istočna strana jezgre bila je također zaštićena vanjskim bedemom, koji je ispred nje zatvarao manje dvorište tlocrta u obliku slova »L«, dok je prema najpristupačnijoj, zapadnoj strani, radi dodatne zaštite cijeloga kompleksa bio iskopan dubok obrambeni jarak.

LIT.: E. Laszowski, Hrvatske povjesne gradjevine, Zagreb 1902. • D. Miletić, Plemićki grad Kostel, Kaj, 30(1997) 3–4.

K. Regan