Košutić, Sida
Košutić, Sida (Sidonija), pjesnikinja i pripovjedačica (Radoboj, 20. III. 1902 – Zagreb, 13. V. 1965). Sestra → Augusta Košutića, političara. Nakon završene pučke škole u Radoboju i prvoga razreda gimnazije u Krapini, 1914. preselila se s roditeljima u Zagreb, gdje je 1921. završila Učiteljsku školu. God. 1922–39. radila je u Financijskome ravnateljstvu te Školskome odsjeku Gradskoga poglavarstva, potom do 1944. bila glavna urednica Hrvatskoga ženskog lista, a od 1945. do umirovljenja 1948. lektorica u Nakladnome zavodu Hrvatske, Vjesniku i Seljačkoj slozi. Osjetljiva i krhka zdravlja, živjela je povučeno, no zbog sudjelovanja u osnutku Društva hrvatskih književnica (1936) policija je evidentirala njezino djelovanje kao protudržavno, a nakon što je odbila supotpisati zahtjev za izricanje smrtne presude Alojziju Stepincu 1946, dobila je otkaz u Nakladnome zavodu. Isključena potom iz javnosti i prešućivana, živjela je i stvarala u osami, pa je znatan dio njezina stvaralaštva, prožeta kršćanskom etikom i mistikom te domoljubljem, unatoč zapaženoj recepciji prije Drugoga svjetskog rata, ostao u sjeni. U književnome opusu, izrazito religiozno-duhovnoga nadahnuća, zaokupljena je zbiljnošću dobra i zla u svijetu i čovjeku, ponajviše vjerom o pobjedi dobra, što najavljuje ritmiziranom dijaloškom prozom K svitanju (1927), a potom promiče i u sadržajno i stilski slojevitu romanu Portreti (1928), u kojem tipiziranim, simboličnim likovima i lirsko-meditativnim opisima slikovito tumači evanđeosku poruku bezuvjetne ljubavi. Romanesknom lirskom poučnom prozom Jaslice (1933), o otkupiteljskoj snazi ljubavi, naznačuje zaokret prema realističnijim pripovjednim postupcima i psihološkoj razradbi likova, a u državnom nagradom nagrađenoj romanesknoj trilogiji S naših njiva (Plodovi zemlje, 1935; Magle, 1937; Bijele tišine, 1940) otvara se konkretnijemu iskustvenom svijetu te najdublje zahvaća u prostor i vrijeme. Evocirajući događaje i slike iz djetinjstva, radnju romana smješta u imaginarno zagorsko selo te, prateći probleme i naraštajni sukob dviju obitelji, ocrtava panoramsku sliku seoskoga života. Ne odstupivši od ideje bogotraženja i promicanja dobra, realističnim, ponegdje i naturalističkim opisima zbivanja sa »zagorskih njiva« i kontrastno postavljenim likovima daje vlastitu viziju zavičajnoga podneblja i njegove patrijarhalne kolektivne svijesti. Pritom živopisnim zapiscima zagorskih pučkih običaja (svadbe, karmina, hodočašća Majci Božjoj Bistričkoj, božićnih i uskrsnih blagdana) te intertekstualnim elementima (umetcima kajkavskih molitvi i pučkih crkvenih i svjetovnih pjesama) psihološki individualizira likove, napose ženske, poput Betike ili Jele Borekove, u kojoj portretira svoju majku te ispisuje i etnografski vrijedne stranice ove romaneskne proze. Omiljenom temom djetinjstva i majčinstva bavi se u realistično-bajkovitoj alegorijskoj prozi Vrijeska (1942), a u zbirci lirskih crtica i novela Mimoza sa smetljišta (1942) sućutno progovara o patnjama siromašnih i zlostavljanih te smislu trpljenja. Osobno iskustvo duhovne i intelektualne izopćenosti prenosi i u poeziju, prožimljući je osjećajima samoće, čežnje i boli te u njoj, napose u slobodnoj pjesničkoj formi, stihovima profinjene jednostavnosti i ritma (Vječnost blaga miluje, Zavjet ljubavi, Posvetnici svijeta) potvrđuje samosvojan lirski senzibilitet. Zbirkama mističnih ugođaja i religioznih meditacija Osmijesi (1940), Vjerenička žetva (1942) i Jezero mrtvo (1956) nastavlja traganje za smislom, istinom i vrednotama. U poemi moderne poetske i glazbene strukture i simbolična naslova Jeka sve tiša (1963), protkanoj intimističkim i domoljubnim motivima, očituje duboku povezanost s prirodom i osobitu prisnost sa zagorskim zavičajem i njegovim krajolikom, ljepotu kojega oživljuje prepletom bajkovitoga i zbiljnoga u stihovima antologijske vrijednosti. Posvetom poeme sestri Vilmi i lirskim oblikovanjem zavičajnih uspomena radosnim i svečanim tonovima, ali i tonovima sjete, osamljenosti, tjeskobe i gorke slutnje, potvrđuje autobiografičnost vlastita pjesničkog govora. Opisala je i život njemačkoga dominikanskog mistika Heinricha Seusea u hagiografskoj prozi Sluga vječne mudrosti (1930). Pjesme, pripovijetke, romane, drame, književne prikaze i eseje objavila je, među ostalim, u periodicima Novi čovjek, Hrvatska prosvjeta, Književnik, Hrvatska straža, Za vjeru i dom, Hrvatska smotra, Obitelj, Hrvatska revija, Novi ženski list, Hrvatski ženski list, Hrvatska mladost i Republika, a tekstovi su joj posmrtno tiskani i u Maruliću (1992, 3) te Hrvatskome zagorju (1970, 1–3; 1997, 3; 2001, 1). S Vinkom Nikolićem priredila je antologiju Hrvatska majka u pjesmi (1941). Uvrštena je u ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti (1984) i zastupljena u desetak antologija (Tisuću najljepših novela, 1937; Antologija hrvatskih pjesama u prozi, 1958; U sjeni transcendencije, 1999) te pjesmom Ruke moje majke u osnovnoškolskoj čitanci. Posmrtno su joj objavljene pripovijetke Badnja noć dviju ptica (1994), Breza (2005), izabrane pjesme Različaka čaša (1997), zbirka proze Priče (2001), pjesme i meditacije Solsticij srca (2002) i roman Velika šutnja (2012). Uglazbljeno joj je više tekstova (Ljubav, Antun Marković, 1950) te je o njoj snimljen obrazovni film Osmijeh (2002). Njezine vlastite autobiografske zabilješke objavljene su u Autobiografiji hrvatskih pisaca (1997). U rukopisu su joj ostali romani Kolijevka i Pogašena svjetla. Prevođena je na albanski, češki, slovački, mađarski, njemački, talijanski i slovenski jezik. Od 1997. osnovna škola u Radoboju nosi njezino ime, a te je godine u Radoboju ustanovljena manifestacija → Dani Side Košutić te književna nagrada »Sida Košutić«.
LIT.: Z. Tomičić, Sjećanje na Sidu Košutić (1902–1965), Telegram, 11. III. 1966. • M. Žigrić, Poezija boli i osame, Marulić, 30(1997) 3. • D. Detoni Dujmić, Ljepša polovica književnosti, Zagreb 1998. • B. Petrač, Pogovor, u: Različaka čaša, Zagreb 1998. • L. Bauman, Fantastični vrtlozi duha i materije, Hrvatsko zagorje, 6(2000) 2. • D. Zeljko Selak, Nepravedno zapretena i prešućena mimoza hrvatske književnosti, ibid., 10(2002) 1. • D. Šimundža, Didaktička struktura simboličnih portreta Side Košutić, Marulić, 37(2004) 6. • M. M. Vekić (prir.), Sida Košutić: vrsna hrvatska književnica, Zagreb 2015.
N. Videk