Krleža, Miroslav
Miroslav Krleža, Hrvatski bog Mars, Zagreb 1922.
Krleža, Miroslav, književnik (Zagreb, 7. VII. 1893 – Zagreb, 29. XII. 1981). U Zagrebu je završio četiri razreda Klasične gimnazije, te polazio vojne škole u Pečuhu i Budimpešti; 1915–17. neko je vrijeme boravio u austrougarskoj vojsci. Od 1914. književno je djelatan. Započevši u duhu avangarde i priklonivši se komunističkomu pokretu, u razdoblju monarhističke Jugoslavije uređivao je više društveno i književno angažiranih časopisa (Plamen, Književna republika, Danas, Pečat), izvrgavan pritiscima režima, razvijajući kreativni i kritički program i poetiku, kako u književnim djelima, tako i uredničkoj i javnoj djelatnosti, u kojoj je kritizirao i građanske modele i lijevi dogmatizam. Pošto je Drugi svjetski rat proveo u izolaciji, 1947. postao je redovitim članom JAZU-a, a od 1950. do smrti vodio je Leksikografski zavod. Kontinuiranim preispitivanjem izražajnih konvencija i eminentno modernističkim pristupom stvorio je iznimno književno djelo zasnovano na strukturi dijalektičkih antinomija, ostvarivši vrhunske prinose u svim žanrovima: noveli (zbirke Hrvatski bog Mars, Hiljadu i jedna smrt), romanu (Povratak Filipa Latinovicza, Na rubu pameti, Banket u Blitvi, Zastave), drami (Kraljevo, Galicija, Golgota, Vučjak, Gospoda Glembajevi, U agoniji, Leda), poeziji (Balade Petrice Kerempuha), polemici, eseju, putopisu i memoarima (Izlet u Rusiju, Evropa danas, Moj obračun s njima, Deset krvavih godina, Dijalektički antibarbarus, Davni dani, Djetinjstvo u Agramu 1902–03).
Biografski je vezan uz rubove Hrvatskoga zagorja. Majka njegova oca Miroslava, rođenoga u Varaždinu, bila je iz bogate varaždinske obitelji Mekovec. Kako zakonita oca nije imao, posinio ga je križovljanski učitelj Miroslav Krleža. Krležina pak majka Ivka, rođena Drožar, također je bila iz Varaždina, a njezina majka Terezija, rođena Goričanec, iz Čakovca. Literarno ju je portretirao u Djetinjstvu u Agramu 1902–03., u kontekstu odrastanja u ugođaju »belostenčevsko-jambrešićevsko-habdelićevske« sjevernohrvatske barokne kajkavske fraze. U tome je smislu i njegovo književno djelo uvelike obilježeno kajkavskim idiomom i recepcijom istaknutih kajkavskih pisaca (I. Belostenec, Juraj Habdelić), koje je je u svojim zapisima usputno i spominjao, premda na način širi od povijesnih i geografskih granica samoga Hrvatskoga zagorja. Onkraj monumentalnih → Balada Petrice Kerempuha, nastalih na naslijeđu kajkavske književnosti i ambijentiranih u prostore imaginarne ili imaginirane na poticajima iz povijesne i geografske zbilje Hrvatskoga zagorja, likove i motive vezane uz Zagorje najviše je inkorporirao u ciklusu novela o domobranima i domobranstvu, koje su kasnije sabrane u knjizi Hrvatski bog Mars (prvo izdanje 1922, definitivno 1946). Domobrani u tome djelu unovačeni su zagorski i podravski seljaci koji simboliziraju hrvatsko seljaštvo, puk pa i naciju u cjelini, postajući simbolima nacionalne tragike »malih ljudi«, bunta protiv stroge vojničke discipline a i šire, protiv ograničavanja ljudskih sloboda, imperijalnoga režima, ponižavajućih socijalnih odnosa i rata. Mnogi su likovi individualizirani kao Zagorci, ponajprije stilski obilježenom uporabom kajkavskoga zagorskog idioma, karakterističnim prezimenima ili biografskim informacijama o njihovu predvojničkom životu. Tako Bitka kod Bistrice Lesne, koja se nerijetko uzima reprezentativnom za čitav ciklus, pripovijeda pogibiju šestorice domobrana i njihova desetnika na ruskome bojištu. Izbor onomastika u noveli utemeljen je u zbiljskima: Mato Pesek, Štef Loborec, Franjo Blažek, Štef Lovrek, Vid Trdak, Matija Križ i Imbro Pecek karakteristična su zagorska imena i prezimena, majstorski odabrana jer sugeriraju dodatno značenje zbivanjima u koja su junaci uvučeni, pa tako Trdak u trenutku pogibije »niječe« svoje prezime (da je štokavac zvao bi se Tvrdak). Zagorskoga su podrijetla, eksplicitnoga ili impliciranoga, i protagonisti drugih novela, primjerice domobrani u Tri domobrana (Ratković, odnosno Ratković Jablanski, Trtek, Skomrak), likovi u Smrti Franje Kadavera (Kadaver, Svetec, Hrmščec, Krlec, Koren), dok je domobran Jambrek, naslovni lik istoimene novele, nekoć naočiti seljačić. Proza pak Domobrani Gebeš i Benčina razgovaraju o Lenjinu, objavljena prvo u Književnoj republici (1924), portretira Gebeša Stubičanca, povratnika iz ruskoga zarobljeništva koji dočarava Lenjina kao ruskoga seljaka što govori o seljačkoj buni u slici koja se pretapa u viziju Ognjenoga Matije (Matije Gupca) i njegove borbe, pri čemu se naracija načas prekida ironiziranom asocijacijom u obliku dokumentarne bilješke o isklesanoj Gupčevoj glavi na zagrebačkome Gornjem gradu. Matija Gubec i simbolika njegove bune kod Krleže se javlja i u prvome njegovu javnom govoru nakon rata prilikom proslave 378. godišnjice Seljačke bune u Stubičkim Toplicama 1951 (tiskan u Vjesniku 19. i 20. II. 1951. te u knjizi Historijske teme 1985, pod naslovom Značenje Gupčeve bune. Govor u Stubici 1951. godine), u kojem je dao panoramski prikaz povijesne pozadine Seljačke bune koji je držao prvom, premda preuranjenom, hrvatskom socijalnom revolucijom.
LIT.: Krležijana, 1–3, Zagreb 1993–99.
B. Kragić