lepoglavska čipka
mlade čipkarice
stari dedek s rezbarenim batekima za izradbu prostoručne čipke, prije 1893, Lepoglava; EMZ
lepoglavska čipka, najpoznatija hrvatska čipka na batiće. Ime je dobila po gradu Lepoglavi. Podrijetlo čipkarenja na ovome području nije jasno, a vjerojatno se uvriježilo zahvaljujući plemkinjama, suprugama čeških rudara te pavlinima. Najstarije čipke na lepoglavskome sakralnom tekstilu potječu iz XVII. i XVIII. st. i usporedive su s flandrijskim tehnikama. Čipke su oko 1880. izrađivale žene u Sestrancu (nekada selo, danas dio Lepoglave). To je bila trakasta čipka koja se prodavala ili mijenjala kod raznih trgovaca i na proštenjima, najčešće u Mariji Bistrici. Iako su je izrađivale, seljanke čipkom nisu ukrašavale svoju odjeću. Čipkarstvo u Lepoglavi prošlo je tri razvojne etape. Najstarija vrsta, prostoručna čipka, radila se do 1893. Tehnološki pripada u same začetke, kolijevku europskoga čipkarstva. Prostoručna čipka (freehand lace) naziv je za uže ili šire trakaste čipke geometrijskoga ili stiliziranoga cvjetnog uzorka. Izrađuje se s pomoću jastuka, prepletanjem, koncem namotanim na manji broj batića, bez iscrtanoga predloška, tako da se ispleteni materijal pričvršćuje pribadačama samo uz vanjske rubove traka. Ta se čipka u Lepoglavi izrađivala s 18 do 25 pari batića, od domaće deblje sukane lanene ili konopljine pređe na četvrtastom dedeku, jastučiću ispunjenom sušenom travom ili slamom. Batiće su ručno izrađivali muškarci: sinovi, očevi, prijatelji, ali i same čipkarice. Ukrašavali su ih raznolikim geometriziranim ukrasima tehnikom plićega i dubljega urezivanja. Preplet na čipki pričvršćivao se glogovim trnjem ili zašiljenim komadićima drva jer su pribadače bile skupe. U pokušaju ekonomskoga osnaživanja stanovništva kroz dopunske kućne djelatnosti, tzv. kućnu industriju, u Lepoglavi su 1879. radi unapređivanja čipkarstva utemeljeni Središnji čipkarski tečaj i Posebni atelje za crtanje čipaka. Isidor Kršnjavi, po dolasku na mjesto ministra bogoštovlja i nastave, tehniku prostoručne čipke, koju je uočio na terenu u Lepoglavi 1878, zamijenio je odlukom o uvođenju čipkarskoga tečaja u lepoglavskoj školi. Kao nastavna teorija i praksa u školsku pouku uvedena je idrijska čipka, prepoznatljiva na tržištu Austro-Ugarske Monarhije, namijenjena ukrašavanju građanske odjeće i interijera. Tečaj čipkarstva trajao je od 1892. do 1900. Vodile su ga učiteljice školovane u samostanu sestara milosrdnica: Viktorija Pajer 1892–94, najpoznatija od njih → Zlata Šufflay 1894–97. te Julijana Peroš 1897–1900. One su promijenile cjelokupnu tehnologiju, za što je bio potreban novi pribor: valjkasti jastuk napunjen piljevinom, pletena košarica od šiba, tokareni batići, tanki tvornički konac, pribadače za pričvršćivanje čipke te predlošci s idrijskim motivima. Sačuvani podatci pokazuju da je I. Kršnjavi uputio Z. Šufflay u Lepoglavu zbog njezinih preporučenih vještina, ali i zbog poznanstva s obitelji Šufflay koju je mogao upoznati prilikom posjeta Lepoglavi 1878. U Lepoglavi je Zlata provela dio djetinjstva (to je i rodno mjesto njezina mlađeg brata Milana, rođenoga 1879). Lepoglavski tečaj ugašen je 1900, a dalje se izrađivala čipka po nacrtima iz modnih časopisa koje su donosili trgovci čipkama. Čipka se u idrijskoj tehnici u Lepoglavi izrađivala sve do 1930, kada je započela treća faza lepoglavskoga čipkarstva, u kojoj je ključnu ulogu imala → Danica Brössler, koja se u kratkom vremenu profilirala kao vrsna dizajnerica i učiteljica čipkarstva. Nakon propitivanja tržišta i proučavanja europskoga čipkarstva, promijenila je tehniku i motive te stvorila prepoznatljivu čipku, koja se po tehnološkim karakteristikama može svrstati u varijantu Duchesse čipke, ali nastalu u Hrvatskoj. To je vrsta fine čipke od vrlo tankoga konca, spojenih cvjetnih motiva izvedenih različitim prepletima i listićima s plitkim reljefnim rebrima. Čipke izrađivane ovom tehnikom služile su u izradbi ili za ukrašavanje odjevnih predmeta, rublja i kućnoga tekstila. D. Brössler je od 1931. do 1942. u Lepoglavi organizirala čipkarstvo kao humanitarni rad. To je razdoblje bilo i »zlatno doba« lepoglavskoga čipkarstva jer je autorica 1937. dobila diplomu svjetske izložbe u Parizu za nacrte, te medalju i diplomu za nacrte izloženih čipaka 1938. na obrtnoj izložbi u Berlinu. Nacrti za čipke obuhvaćaju cvjetne, gotičke i tzv. moderne motive. Ističu se nacionalni motivi te motivi sa slavonskih šaranih tikvica, zlatoveza i starohrvatske pleterne ornamentike.
Od kraja 1990-ih pojačana je i osnažena briga za gotovo zamrlo lepoglavsko čipkarstvo nizom projekata Grada Lepoglave, a 1997. utemeljen je i Međunarodni festival čipke. Znanstveno-stručni skupovi u okviru spomenutoga festivala potaknuli su istraživanja fenomena vezanih uz čipkarstvo i niz izložbi. Poviješću lepoglavskoga čipkarstva bavile su se: Z. Šufflay, Ljerka Albus, Ljerka Šimunić, Bogoljuba Antonija Fotak i dr., a Tihana Petrović Leš objavila je prvo cjelovito istraživanje pod naslovom Lepoglavsko čipkarstvo (2008).
Kako je čipkarstvo od velike važnosti za lokalnu zajednicu, batić s namotanim koncem, uz pavlinski simbol crnoga gavrana, prikazan je i u lepoglavskome grbu. Zbog značenja i uloge na lokalnoj i nacionalnoj razini, lepoglavsko je čipkarstvo 2009, zajedno s paškim i hvarskim, upisano na UNESCO-ovu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
LIT.: T. Petrović Leš, Lepoglavsko čipkarstvo, Zagreb 2008.
T. Petrović Leš