Medvednica

panorama

skijaška staza

Medvednica, gora u južnome dijelu Hrvatskoga zagorja s najvišim vrhom Sljemenom (1033 m). Izrazita reljefna granica prema Posavini i Lonjsko-ilovskoj zavali na jugoistoku. Zagorju je orijentirana sjeverozapadna strana od vršnoga grebena (koji ju oštro odvaja od zagrebačke strane) do doline rijeke Krapine, kojom je odvojena od Marijagoričkoga pobrđa na zapadu i zone pobrđa na sjeveru. Od Kalnika je morfografski odvojena dolinom Lonje i mrežom dolina njezinih desnih pritoka u Beloslavečkome pobrđu između Donjega Orešja i Brezničkoga Huma. U smjeru sjeveroistok–jugozapad pruža se u duljini od 40 km. Jezgru gore čine paleozojske naslage zelenih i glinenih škriljevaca, šejlova i mramoriziranih vapnenaca. Uz te su naslage vezana manja nalazišta olovnih, srebrnosnih, olovno-cinkovih i željeznih ruda koje su se u prošlosti iskorištavale (Rudnica, Francuski rudnici na Bistranskoj gori). Stijene mezozojske starosti široko su rasprostranjene, a sastoje se od trijaskih dolomita, jurskih vapnenaca, krednih klastita i magmatske stijene bazalta i dijabaza. Zahvaljujući građi, strukturi i hidrogeološkim uvjetima, zagorski je dio Medvednice posebno geotermalno područje s više geotermalnih izvora (Stubičke toplice, Jezerčica). Za donjotrijaske sedimente vezana je pojava slane vode na Slanome potoku. Unatoč raširenosti karbonatnih naslaga, jedino je geomorfološki značajnije krško područje ono Horvatovih stuba kraj prijevoja Hunjke s nekoliko malih špilja i jama te okolica Kamenih svatova iznad Jablanovca. Brežuljkasto podnožje podgorja pokriveno je naslagama vapnenaca, lapora i pješčenjaka tercijarne starosti. Podnožje čini predgorska stepenica koja se pruža od Gornje Bistre do Oroslavja i Marije Bistrice. Iako je u klimatsko-ekološkome smislu zagorska strana za naseljavanje nepogodnija (kraća osunčanost, niže temperature i povišena vlažnost zraka, dulje zadržavanje snježnoga pokrivača, strme padine), podgorje je gušće naseljeno i gospodarski intenzivnije korišteno nego gorske padine. Naselja su koncentrirana na potezu Jablanovec–Gornja Bistra i Oroslavje–Stubičke Toplice–Gornja Stubica. Prosječne je visine 200–250 m, a građeno je od mlađih kvartarnih proluvijalnih šljunaka, pijesaka, gline intenzivno taloženih tijekom jačega mehaničkog trošenja podloge u gorskome zaleđu u pleistocenu i starijih miocenskih i pliokvartarnih sedimenata. Procesima derazije i erozije oblikovan je razvedeni reljef potočnih i derazijskih dolina, jaruga, pobrđa i glavica. U krajnjem južnom dijelu na potezu Ivanec–Jablanovec uočljiva je strmo odsječena padina bez predgorske stepenice. To je posljedica snažne erozije rijeke Krapine koja je, nakon neotektonskoga spuštanja Savske potoline kao glavne erozijske baze, potkraj pleistocena probila dolinu kroz neogenske naslage između Marijagoričkoga pobrđa i Medvednice. Zbog nagiba i ekoloških uvjeta glavnina zagorske strane Medvednice iznad 250 m visine prekrivena je šumama hrasta kitnjaka, kestena, zatim bukve, a u najvišim predjelima bukve i jele. Oštrija klima, uvjetovana kraćom osunčanošću i reljefno uvjetovanim nižim temperaturama zraka zimi, iskorištena je za izgradnju skijaškoga kompleksa ispod vrha Sljemena. Većina planinarskih objekata na Medvednici, smještenih na vršnome području, orijentirana je prema Zagrebu. Na zagorskoj su strani najposjećenija planinarska odredišta kuća Lojzekov izvor, izgrađena 1979. iznad Donje Stubice, kamene Horvatove stube, koje je zajedno s izletištem Srnec 1946–53. izgradio i uredio planinar Vladimir Horvat, te vidikovac → Kameni svatovi (svati), gdje je 1982. izgrađeno sklonište. Planinarske staze do vrha sa zagorske strane vode iz Gornje Bistre, Stubičkih Toplica i Donje Stubice, a cesta iz Stubičkih Toplica.