milengradsko vlastelinstvo

milengradsko vlastelinstvo, srednjovjekovno i novovjekovno zemljišno dobro na južnim padinama Ivanščice i njezinu prigorju u središtu Hrvatskoga zagorja. U dokumentima se vlastelinstvo javlja i pod imenom Zajezda. Tijekom srednjega i novoga vijeka nalazilo se u sklopu Zagorske županije (XI.–XIII. st.), zagorskoga distrikta Varaždinske županije (XIV. st.), Zagorske grofovije (1399–1488) te naposljetku zagorskoga distrikta Varaždinske županije (districtus Zagoria) sve do ukidanja kmetstva 1848. Obuhvaćalo je dolinu potoka Milnice ili Melnice te okolne strme padine i brežuljkasto prigorje Ivanščice. Kao središte vlastelinstva spominje se utvrda Milne ili → Milengrad (Melengrad), da bi nakon njegova napuštanja prije 1683, sjedište vlastelinstva bilo prebačeno u dvorac Zajezdu.

Jezgru milengradskoga vlastelinstva činio je zajezdski plemićki posjed, koji se u dokumentima prvi put spominje 1309, kada je iz ruku Lorandova sina Mikca prešao u posjed plemićke obitelji Herković (Herkfy). U njihovu je posjedu bio sve do 1536, kada je udajom Katarine Herković za Nikolu Patačića polovica vlastelinstva prešla u ruke Patačića, da bi nakon izumrća Herkovića polovicom XVII. st., Patačići postali njezinim jedinim gospodarima.

Glavna gospodarska grana vlastelinstva bilo je vinogradarstvo, koje je nosilo više od polovice ukupne poljoprivredne proizvodnje na vlastelinstvu, dok se ostala proizvodnja odnosila na uzgoj pšenice i raži te uzgoj stoke (osobito svinjogojstvo). Početkom XVII. st. taj se omjer još više povećao u korist vinogradarstva. U XV. st. vlastelinstvo se nalazilo u sklopu desetinskoga kotara Zagorje (Cultellus de Zagorie).

Milengradsko vlastelinstvo ubrajalo se među manja i slabo naseljena vlastelinstva u Zagorju, osobito u doba osmanske navale na Hrvatsku tijekom XVI. st. Iako se nije izravno nalazilo na smjerovima osmanskih prodora prema zapadu, ipak je došlo do odlaska dijela podložnika u sigurnije krajeve, zbog čega se broj stanovnika i naselja na vlastelinstvu potkraj XV. i u prvoj polovici XVI. st. smanjio. Pad stanovništva osjetio se i u broju obrađenih vinograda. Dok se još 1483. na vlastelinstvu obrađivalo 83 vinograda, do 1507. taj broj smanjio se na 66 vinograda. Među stanovnicima vlastelinstva najbrojniju skupinu podložnika činili su želiri ili frajmani, a potom kmetovi i predijalci. U XVII. st. glavni feudalni teret zavisnih seljaka na vlastelinstvu bila je tlaka. U sklopu milengradskoga vlastelinstva nije se nalazilo ni jedno trgovište niti se na njegovu području u popisima poreza iz XVI. st. spominju naselja podložnika.

LIT.: J. Adamček i I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću, Zagreb 1976. • J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća, Zagreb 1980.

K. Regan