mlinarstvo

mlinarstvo, preradba (mljevenje) žitarica. Početci mlinarstva datiraju u doba kada je čovjek prvi put pokušao zrnje različitih žitarica umjesto zubima drobiti rukom pomoću kamena. U početku je donji kamen bio mnogo veći, dok je gornji bio veličine da se mogao obuhvatiti rukom. Takvo je mljevenje bilo vrlo naporno, postupak spor, a dobivalo se malo brašna. Poslije su se ljudi dosjetili da će se gornji kamen brže i lakše okretati što je veći i teži, pa su mu dodavali drvenu polugu s pomoću koje su ga lakše okretali. Tako je nastao žrvanj, koji je obično bio smješten u lojpi, ulaznome prostoru malih zagorskih hiža, ili u kuhinji. Na području Hrvatskoga zagorja → mlinovi su nastajali tijekom XVIII. i XIX. st. u blizini potoka ili rijeke. Strojno postrojenje mlina bilo je izrađeno od drva i smješteno u unutrašnjosti objekta na dvije razine (gornja i donja), odvojene drvenim postoljem. Od donje do gornje razine vodile su drvene štenge, stube. Na gornjoj razini nalazio se grot (drvena kutija četvrtasta oblika visine oko jedan metar, donji dio koje se sužavao poput lijevka; često i sa zvoncem koje je upozoravalo kad treba nadomjestiti žito), koji se naslanjao na jedan par mlinskih kamena smještenih jedan ispod drugoga. Oko njih bilo je omlišče, drveni omotač koji je sprečavao izlaženje brašna sa strane. Mlinski su se kamenovi trebali obnavljati (obično pomoću klepoča, alata slična naoštrenu čekiću), a kupovali su se kod klesara. Na donjoj razini nalazilo se nutarnje kolo, mali drveni kotač, promjera oko jedan metar. S njegove unutarnje strane bili su pričvršćeni izboji, daščice koje su pomagale pri okretanju kotača, a s vanjske je strane bio ojačan željeznim obodom. Važan dio unutarnjega postrojenja bila je preslica s okruglom osovinom i dva koluta, između kojih je bilo ugrađeno šest do osam klinova. Jedan dio osovine bio je povezan s mlinskim kamenom, a drugi s preslicom. Na sredini mlinskoga postrojenja bila je smještena kištra (mel kištra), drvena ladica u koju je padalo brašno. S vanjske strane mlina nalazilo se vanjsko kolo, velik drveni kotač promjera dva do tri metra s vretenom, osovinom, ojačan željeznim obručima. Između dvaju oboda na kotaču bile su lopatice, a u sredini kotača pričvrščena drvena osovina koja ga je povezivala s unutarnjim kotačem. Iznad kotača nalazio se žlijeb, drveno korito kroz koje je prolazila voda, padala na kotač i pokretala ga. Izvan objekta nalazila se steska, betonirano korito koje je služilo za skupljanje vode. Kada se u njem skupilo dovoljno vode, zasuni na steski su se dizali pa je voda kroz drveni žlijeb na nadljevnome kolu, vanjskome kotaču, ili kroz betonski kanal ispod podljevnoga kola, vanjskoga kotača padala na lopatice kotača i inicirala njegovo pokretanje. Okretanje velikoga kotača prenosilo se drvenom osovinom na mali kotač unutar zgrade mlina. S pomoću »palaca« na malome kotaču i manje metalne preslice okretanje se prenosilo na mlinske kamenove čime je počinjao proces mljevenja. Okretanjem vanjskoga kotača uvijek je u pogonu bilo samo jedno mlinsko postrojenje (mljelo se samo miješano ili samo bijelo brašno). Žito se prije mljevenja čistilo od lupina, ljuskica, pomoću vetrnice i potom fajhtalo, namakalo (100 kilograma žita poškropilo se s 1,5 litara vode; tako pripremljeno žito stajalo je preko noći, a mljelo se ujutro). Pomeljarci, ljudi koji su dolazili u mlin, donosili su žito u žakljima, vrećama od domaćega platna, u korbama, pletenim slamnatim košarama, ili u drvenim brentama. Žito, odnosno brašno, vagalo se prije i poslije mljevenja kako bi mlinar znao koliku mlinšicu, ušur, naknadu za mljevenje može uzeti, ili je na vreći povukao crtu pomoću tintblaja, pisaljke slične olovci, kako bi znao koliko u vreći mora biti brašna. Brašno se grabilo pomoću vejače, šaflje, drvene lopatice. Usluga mlinaru nije se plaćala: ustaljeni je uzus bio da od deset kilograma brašna jedan kilogram ostaje mlinaru, a siromašniji su, dok im se mljelo brašno, pomagali u polju.

LIT.: A. Paun-Gadža, Mlinovi Hrvatskog zagorja (katalog izložbe), Kumrovec 2002.

A. Paun-Gadža i R.