mlinovi (melini)

mlin u Donjoj Stubici

mlin u Kumrovcu

mlinovi (melini), pogoni za mljevenje i proizvodnju brašna i drugih proizvoda od žitarica; objekti u kojima su pogoni smješteni. Nekada se za pokretanje mlina koristila snaga vjetra (vjetrenjača), vode (vodenica), pare (paromlin) ili motora s unutarnjim izgaranjem (motorni mlin). Na području Hrvatskoga zagorja mlinovi su nastajali tijekom XVIII. i XIX. st. u blizini potoka ili rijeke. Većina ih se održala do 1950-ih, a glavni uzrok njihova propadanja bilo je uvođenje električne energije. Uglavnom su to bili manji jednoprostorni objekti, u koje se ulazilo kroz jednokrilna drvena vrata. Redovito su imali krov na dvije vode, pokriven biber ili cementnim utorenim crijepom, a pod je bio od nabijene zemlje. Mlinovi se mogu podijeliti po tipizaciji (mlinovi smješteni u istoj zgradi u stambenome prostoru i mlinovi odvojeni od stambenoga prostora), po kvaliteti građe i veličini objekta (mlinovi građeni od drvene građe, planjki – objekti manjih dimenzija, mlinovi od kamena lomljenca i cigle – objekti većih dimenzija), po broju mlinskih postrojenja (mlinovi s jednim, dva ili više mlinskih postrojenja) te po dotoku vode (mlinovi s nadljevnim ili podljevnim kolima te mlinovi na turbinu).

Popis najstarijih mlinara na stubičkome području datira urbar iz 1567. koji spominje 18 vodenica na Toplici, Slanome potoku, Reki, Vidaku, Bistri, Pinji i Krapini. Primjerice, na rijeci Krapini mlinove su imali Šimun Ostrešić, Mijo Cevenić i Urban Ribarić koji su vlastelinstvu morali plaćati mlinarinu (novac i jedan tovljeni pijetao). Na potocima koji su donosili vodu s Medvednice u stubičko polje kapacitet vodenica bio je manji nego na rijeci Krapini, pa su stubički mlinari plaćali i manju mlinarinu. Mlinove su držali Demeter Klanjčić na potoku Toplici, Blaž Breber, Grga Ilinić, Ambroz Mernković, Andrej Ruk i Mato Đurđević na Slanome potoku, te Tomo Ceven, Tomo Hočić, Martin Bezjek, Ivan Landripet i Blaž Lačen na Reki. Na potoku Vidaku, koji je dijelio stubičko vlastelinstvo na gornju i donju sučiju (općinu), mljele su vodenice Petra Ljubića, Mate Špičeka i njegova imenjaka Tuteka. Na rječici Bistri → mlinarstvom se bavio Juraj Belinić. Dva stoljeća poslije popis mlinova u Zagrebačkoj županiji (1750), uz podatke o mlinarima, navodi i vlasteline (barun Sermage, Ignac Domjanić, grof Oršić, podžupan Sajić, podban Rauch i dr.), kojima su stubički mlinari bili podložnici. Također, popis pokazuje da se broj mlinova udvostručio. Noviji izvori na zagorskome području spominju Blažičkov mlin na rijeci Sutli u Zelenjaku koji je 1890. od grofova Erdődyja otkupio Martin Blažičko (danas više nema ostataka mlina), mlin u Drašama, u sklopu kojega se nalazila pilana, prostor za stanovanje, a poslije i ljetnikovac (danas preuređen u ljevaonicu aluminija i bronce). Na potoku Reka u Donjoj Stubici spominju se Landripetov melin (radio do 1957), Frančinov ili Barunski melin (radio do 1970), potom Hanžekov/Ćukov te Borošin melin, na rijeci Sutli Boršićev mlin (radio do 1940), na potoku Škrniku Brozov mlin, od kojega su danas sačuvani samo ostatci, na gorskome potoku kraj Desinića mlin Miška Turniškoga (radio do 1951), na kanalu Topličina u Oroslavju Bosekov melin, otkupljen od grofova Vojkovića (1909. po bečkome projektu preuređen je u mlin na turbinu, a danas je na tome mjestu sagrađen električni mlin), na potoku Burnjaku u Gornjoj Stubici Vrešov mlin, od kojega su sačuvani samo ostatci, te na Slivonja Jarku Vidovićev mlin (radio do 1998). Na mnogim mjestima gdje su se nekad nalazili mlinovi danas nema nikakvih ostataka postrojenja, a sjećaju ih se samo najstariji stanovnici. Primjerice na potoku Vrbovcu u Velikome Trgovišću postojali su Kontecov i Šipekov mlin koji su radili do 1960-ih. Na potoku Strahinjčici u Krapini nalazili su se Melin kod Rogozinke, Melin kod Jureka i dva istoimena mlina različitih vlasnika – Puljkov melin. Mlinova je bilo i u Strahinju Gornjemu, na potoku Melišnici u Krapini, na Kosteljini, potom zadružni mlin (Vedrinov melin) na potoku Bistrici, ključ kojega je išao iz ruke u ruku, potom mlinovi na potoku Topličini u Mariji Bistrici, prema Radoboju i drugdje. Na Novome potoku (odvojak potoka Reke) u Donjoj Stubici nalazi se Tomaškovićev mlin, vlasnik kojega je Stjepan Majsec, pa se naziva i Majsecov mlin. Mlin je radio do 1974, obnovljen je 2002, a 2008. na tome mjestu otvoren je tradicijski turistički objekt istoimena naziva. Danas mlin melje žito od starih sorti žitarica, a posebno se ističe bela kuruza, od koje se može kupiti suvenir Majsecov žaklec. U Markušbrijegu preko puta dvorca Lobor (Lobor-grad) nalazi se vodeni mlin, star nekoliko stotina godina, vlasnik kojega je bila obitelj Keglević, a danas je mlin u vlasništvu obitelji Požgaj, koja se mlinarstvom bavi više od 100 godina. U Završju Loborskome u funkciji je Mlin Kunić, u vlasništvu Nikole Kunića, koji je obitelj Kunić 1876. zakupila od grofova Keglević, a poslije ga i otkupila. Na vodeni pogon radio je do 1977, kada je uvedena električna energija. Osim usluge mljevenja brašna, u Mlinu se kao suvenir prodaje i Kunićev žakljec od kukuruznoga brašna. Osim mlinova na vodeni pogon, izvori spominju i nekoliko paromlina: grof Franjo III. Vojković u prvoj polovici XIX. st. u Strahinju je pokrenuo paromlin, koji je 1826. kupio Josip Lellis i u njem proizvodio ocakline za tvorničke proizvode. Početkom XX. st. u tvornici špirita i pjenice u Savskome Marofu korišten je paromlin, a u Krapini se spominje paromlin Rudolfa Lovreca.

Ivanečki melini, koji su, uz mljevenje žita, prešali i bučine koštice za ulje, značajno su pridonosili gospodarskome razvoju Ivanca. Potok Bistrica, koji izvire u Prigorcu, uz pritok Bistričicu s izvora Mrzljak, zbog svojega umjerenog pada bio je idealan za pokretanje vodenica. Početkom XX. st. najveći godišnji prihod u Varaždinskoj županiji imao je »umjetni mlin« Franje Pusta. Naime, 1849. obitelj Pust preuredila je tvornicu burmuta (šnofanca) u »umjetni mlin« na valjke. Velik mlinski valjak dobavljen je iz Beča, a mlinsko kolo pokretala je voda potoka Bistrice dovedena do mlina kanalom od pilane. Nakon Prvoga svjetskog rata mlin je potpuno moderniziran, a 1923. iznad pilane postavljen je za potrebe mlina strujni agregat izmjenične struje. Poslije je nacionaliziran i do 1970, kada je prestao s radom, djelovao je u sklopu ludbreškoga poduzeća Bednja – mlin. Mlinovi na Bistrici zaštitni su znak Ivanca: od Prigorca preko Ivanca do utoka u Bednju radilo je od sredine 1850-ih do 1970-ih 19 mlinova. U Prigorcu su vlasnici mlinova bili Roza i Josip Sever, Andrija Mudri i Andrija Friščić (stari i novi mlin); u gornjem Ivancu Ivan Čaklec (prije Pust i Lončar), Josip Čaklec, Anka Friščić, Antun Gotal–Golovrščan, spominju se Pust-Obsigerov mlin, Kukuljević-Rajterov mlin, Šutej-Muckov mlin, u Ivancu su vlasnici bili Antun Levanić, Izidor Pavlinjak, Danijel Posarić, Alojz i Milka Milić, Dragutin Karažinec, Ivica Bukovec, Martin Hrg i Ivan Čaklec te Ivan Stanko. Za ivanečko gospodarstvo bio je važan i Friščićev mlin, sagrađen 1956, u kojem se mljelo žito za potrebe stanovnika Prigorca. Dvadesetak godina poslije mlin je, zbog pomanjkanja vode u Bistrici, prestao s radom. Ponovno je obnovljen 2005. i danas je turistička atrakcija za brojne izletnike i planinare na putu za Ivanščicu. U okolici mlina postavljene su dvije velike skulpture lepoglavskoga umjetnika Dragutina Jamnića - Drageca: tri metra visoka skulptura mlinara Andrije s košaricom brašna na glavi i skulptura vodarice koja nosi vrčeve vode.

LIT.: M. Kraš, Gospodarska povijest Ivanca, u: Ivanec: prilozi povijesti Ivanca do 1940. godine: Ivancu za šest stotu obljetnicu povodom prvoga pisanoga spomena Ivanca 1396.‒1996., Varaždin 1996. • A. Paun-Gadža, Mlinovi Hrvatskog zagorja (katalog izložbe), Kumrovec 2002. • E. Kušen, Iščezli tradicijski hidroenergetski objekti uz ivanečku Bistricu, Ivanečka škrinjica, 2(2006) 2.

A. Paun-Gadža i J. Lukec