narodni pokret 1883

proglas Ognjeslava Utješenovića Ostrožinskoga

narodni pokret 1883, nemiri koji su izbili u kolovozu 1883. u Zagrebačkoj i Varaždinskoj županiji te se proširili na bivšu Bansku krajinu, a odjeknuli su i u drugim krajevima Hrvatske. Jezgre nemira bile su u Ludbregu, Ivancu, Zlataru, Mariji Bistrici, Novome Marofu, Krapini i Gornjoj Stubici, a ujedno su i najveći socijalni pokret između revolucije 1848. i narodnoga pokreta 1903. Kad je ugarska vlada, nakon izbijanja Bosansko-hercegovačkoga ustanka 1875, preuzela financijsko-poreznu politiku u Hrvatskoj, ravnateljem financija u Hrvatskoj imenovan je Antal Dávid, koji je u hrvatskim gradovima počeo postavljati dvojezične grbove. Nakon što je list Pozor organizirao prosvjednu skupštinu u Zagrebu, grbovi su na silu skinuti 15. VIII. 1883, a gradsko poglavarstvo izdalo je protest protiv Dávidova čina i kršenja Hrvatsko-ugarske nagodbe. Uslijedila su uklanjanja grbova i u Novoj Gradiški i Senju, a demonstracije i protesti zahvatili su cijelu Hrvatsku. Kad je 21. VIII. sazvana ministarska konferencija u Beču, na kojoj je traženo novo isticanje grbova, ban Ladislav Pejačević dao je ostavku, iako je nastavio obavljati banske poslove. Seljački nemiri u Hrvatskome zagorju izbili su 26. VIII, a zahvatili su Zlatarsku, Krapinsko-topličku, Varaždinsku i Zagrebačku podžupaniju. Nemiri su bili socijalnoga karaktera kao i spontani prosvjed na postojeće političko stanje. Nemiri u Mariji Bistrici izbili su 26. VIII. 1883, sljedeći dan u Gornjoj Stubici, a 28. VIII. u općini Mače. Seljaci su se pobunili zbog zloporabe općinskih i drugih službenika, visokih poreza te protiv mađarona. Pjevale su se budnice i druge protumađarske pjesme te su se skidali dvojezični grbovi. U Mariji Bistrici pobunjenici su oštetili općinsku zgradu te se sukobili s oružništvom, u Gornjoj Stubici napali su učitelja i župnika, a u Zlataru i Maču okupili su se seljaci koje je vojska brzo rastjerala. Ban Pejačević imenovao je 28. VIII. župana Ognjeslava Utješenovića Ostrožinskoga vladinim povjerenikom za Zagorje s izvanrednim ovlastima u gušenju nemira. Župan je u Zlataru proglasom pozvao narod na smirivanje, obišao većinu pobunjenih općina, sazvao općinske vijećnike i uglednike te suspendirao neke službenike. Neovisno o drugima, izbili su i nemiri u Krapinsko-topličkoj podžupaniji. Kotarevi Krapina, Đurmanec i Sveti Križ prosvjedovali su 30–31. VIII, Pregrada 31. VIII–1. IX, Krapinske Toplice 1. IX, Desinić 2–3. IX, a Zagorska Sela 5–7. IX. U Krapini i Krapinskim Toplicama seljaci su se sukobili s oružnicima, u Bidružici kraj Desinića napali su dvorac vlastelina Kollentza, a u Pokleku dvorac vlastelina Krizmanića. U Varaždinskoj podžupaniji pobunili su se ivanečki i novomarofski kotar 3–8. IX, a nemiri su kulminirali u Bednji, gdje su se seljaci sukobili s mađarskim husarima. Istodobno je u zemlji ukinuto ustavno stanje (4. IX), a kraljevskim povjerenikom s banskim ovlastima imenovan je Hermann von Ramberg, koji je vratio grbove u Zagrebu, gdje su ponovno izbili nemiri (2–9. IX), kao i pobune u nekadašnjoj Vojnoj krajini (8–5. IX). Skidanje grbova, koje je preraslo u narodni pokret, dovelo je do krize dualizma te su odlukom Ugarskoga sabora (10. X) umjesto dvojezičnih grbova postavljeni grbovi bez natpisa (tzv. nijemi grbovi), koje je dala skinuti Hrvatsko-srpska koalicija tek 1906. Banom je 1. XII. 1883. imenovan Dragutin Khuen-Héderváry, čije je banovanje, među ostalim, dovelo do → narodnoga pokreta 1903.

LIT.: D. Pavličević, Narodni pokret 1883. u Hrvatskoj, Zagreb 1980. • isti, Narodni pokret u Hrvatskom zagorju i Prigorju 1883. godine, Zaprešićki godišnjak 15–16(2005–06).

V. Dugački