Ožegović, Metel
Ožegović (Ožegović Barlabaševački), Metel, političar (Zagreb, 4. V. 1814 – Beč, 9. II. 1890). Nećak → Mirka Ožegovića, biskupa. Nakon školovanja u Zagrebu i Pešti, od 1831. djelovao je kao podbilježnik, a od 1836. kao veliki bilježnik Varaždinske županije. Kao pristaša ilirskoga pokreta, 1838. osnovao je u Varaždinu čitaonicu Prijatelji našeg narodnog slovstva. God. 1842. počeo je politički djelovati u varaždinskoj županijskoj skupštini te 1843–44. sudjeluje u radu zajedničkoga hrvatsko-ugarskoga sabora zalažući se za obranu hrvatske državnosti ugrožene mađarizacijom. God. 1845. imenovan je tajnikom Ugarske dvorske kancelarije u Požunu, a 1847. savjetnikom Ugarskoga namjesničkog vijeća. Za revolucije 1848–49. bio je predstojnik političkoga odsjeka Banskoga vijeća i saborski zastupnik. Sudjelovao je 1848. u neuspjelim pregovorima bana J. Jelačića s mađarskom vladom te je iste godine kao savjetnik austrijskoga Ministarstva unutarnjih poslova pokušao zaustaviti reakciju. Od 1851. bio je vijećnik Vrhovnoga kasacijskog suda, tajni savjetnik i član Državnoga savjeta (do 1868). Nakon donošenja Listopadske diplome (1860), zalagao se sa sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom te za savez Hrvata i Mađara, smatrajući ga jedinim rješenjem u obrani od germanizacije (Kakav bi imao biti savez među Kraljevinom Hrvatskom i Slavonijom i Kraljevinom Ugarskom s obzirom na međusobne njihove odnošaje, 1861). Razočaran uvođenjem dualizma, posljednji je put istupio kao političar u nepotpisanoj brošuri, u kojoj je osudio Hrvatsko-ugarsku nagodbu (Der alte Verband und der neue Ausgleich Croatiens mit Ungarn. Von einem Kroaten, 1868). Do kraja života živio je u Beču, djelujući kao mecena hrvatskih književnika te prosvjetnih i kulturnih ustanova, ističući potrebu kulturnoga zajedništva slavenskih naroda (Njekoji spisi iz javnoga političkoga djelovanja, 1887). Pokopan je u obiteljskoj grobnici u Beli, gdje je, nakon što je 1858. kupio posjed, uredio dvorce i perivoj. Bela je ostala u vlasništvu obitelji do kraja Drugoga svjetskog rata, kada je 1946. stariji dvorac nacionaliziran, a barokni dvorac 1953. prodan općini. Njegovo ime od 1995. nosi Gradska knjižnica i čitaonica u Varaždinu.
LIT.: A. Szabo, Metel Ožegović u privrednom i kulturnom životu Hrvatske u 19. stoljeću, Kaj, 24(1991) 2–3. • E. Vargović, Metel Ožegović: bibliografski izvori – fragmenti, Godišnjak Gradske knjižnice i čitaonice »Metel Ožegović« Varaždin, 1(1995) 1. • A. Szabo, Metel Ožegović u političkom i kulturno-prosvjetnom životu Hrvatske, Cris, 14(2012) 1.
V. Dugački