Patačić, Katarina

Katarina Patačić, Pesme horvatske, Varaždin 1781.

Patačić, Katarina (rođ. Keglević), skupljačica lirskih pjesama (?Sveti Križ Začretje, 29. VIII. 1745 – Varaždin, XI. 1811). Kći grofa Petra VIII. Keglevića, velikoga župana požeškoga, i grofice Ane Marije, rođ. Drašković. God. 1763. u Topolovcu udala se za baruna Franju Stjepana Patačića (koji je sljedeće godine postao grofom), donijevši u miraz palaču Patačić u Varaždinu te imanja Popovec i Kalnik s Guščerovcem. Palača je bila središte onodobnoga mondenog života: Patačići su u njoj organizirali plesove, kazališne predstave i književne salone. Luksuzan ih je život doveo do financijskoga sloma te im je imovina zaplijenjena. U hrvatskoj književnoj historiografiji Katarina je zabilježena kao autorica zbirke svjetovne lirike Pesme horvatske, nastale u Varaždinu 1781 (jedini primjerak čuva NSK u Zagrebu), a pojedini bibliografi pripisivali su joj i brojne prigodnice i ode na hrvatskome, ali one nisu sačuvane. Zbog opravdanih sumnji u njezino autorstvo, pretpostavlja se da je Katarina samo skupila pjesme i priredila zbirku, posvetivši ju rođaku svojega supruga, kaločkomu nadbiskupu → Adamu Patačiću, leksikografu. Zbirka sadržava 31, mahom kraću, pjesmu, a po tematici, stilu i tonu prva je izrazito svjetovna pjesmarica pretežito ljubavne lirike u kajkavskoj književnosti. U prvih deset pjesama opjevava se odnos zaljubljena muškarca prema djevojci Kati, a pojavljuje se i ženski lirski subjekt, kada se pobija muškarčevo viđenje njihova odnosa. Jedanaesta pjesma, Ljubčiča uskok, najduža u zbirci, dvanaesterački je prepjev kancone Amore fuggitivo, epiloga poznate pastorale Aminta Torquata Tassa. Nakon nje slijedi drugi dio s 20 pjesama, sadržajno nejedinstvenih: ljubavnih, refleksivnih i sentencioznih koje su odraz recepcije talijanske književnosti, nastale zahvaljujući utjecajima iz Beča, a uočljiva je i njihova povezanost s kulturom popijevke, Lieda (Dunja Fališevac). U novije doba Tomislav Bogdan, za posljednjih 15 pjesama, ustvrdio je da su prepjevi arija iz dviju glazbenih drama Pietra Metastasija (1698–1782), jednoga od najpoznatijih pisaca XVIII. st. i carskoga pjesnika na bečkome dvoru. Prvih 14 pjesama prijevodi su arija iz drame Nitteti (prvi put izvedena 1756. u Madridu), a posljednja je pjesma prijevod arije iz drame Attilio Regolo (prvi put izvedena 1750. u Dresdenu). U zbirci su uočljivi raznovrsni utjecaji europske ljubavne lirike (od Petrarke do XVIII. st.), elementi arkadijskoga i klasicističkoga pjesništva, a posebice sklonost poetici rokokoa. God. 1991. objavljen je faksimilni pretisak rukopisa koji je priredio A. Jembrih.

LIT.: O. Šojat, »Pesme horvatske« i Katarina Patačić, Forum, 10(1971) 7–8. • A. Jembrih, Pesme horvatske Katarine Patačić (1781), u: K. Patačić, Pesme horvatske (pretisak), Donja Stubica–Zagreb 1991. • D. Fališevac, »Pesme horvatske« Katarine Patačić kao zbornik rokoko-popijevaka, u: Smiješno & ozbiljno u staroj hrvatskoj književnosti, Zagreb 1995. • P. Maček, Rod Patačića od Zajezde: rodoslovna rasprava, Zagreb 2004. • T. Bogdan, »Pesme horvatske« i predlošci strani, u: Perivoj od slave: zbornik Dunje Fališevac, Zagreb 2012.

J. Lukec