Petrica Kerempuh

Jakob Lovrenčić, Petrica Kerempuh iliti Čini i živlenje človeka prokšenoga, Varaždin 1834.

Spomenik Seljačkoj buni i Matiji Gupcu, detalj, Antun Augustinčić, 1973, Gornja Stubica

Petrica Kerempuh, lik pučkoga lakrdijaša i prepredenjaka. Kao pučki zabavljač, prokšenjak, dosjetljivac, lakrdijaš, otkrivač i kažnjavatelj ljudske gluposti, promoviran je u djelu Petrica Kerempuh iliti Čini i živlenje človeka prokšenoga (1834) varaždinskoga pisca Jakoba Lovrenčića (1787–1842). Lovrenčićevo djelo jest zbirka priča koja se sastoji od petnaest dijelova u kojima su, kajkavskim jezikom varaždinskoga kraja, na tragu njemačkih pripovijesti o Tillu Eulenspiegelu, ispripovijedane priče koje kronološki prate Kerempuhove pustolovine od rođenja do smrti. Iz naslova djela iščitava se da je Kerempuh »človek prokšen«, tj. vragolasta i nestašna osoba; sama riječ kerempuh nejasne je etimologije: obično dolazi u značenju trbuh, crijeva, drob. Kasnije M. Krleža u → Baladama Petrice Kerempuha (1936) objašnjava da je Kerempuh »človek lukavac, spretan, ispičutura, prokšenjak, lakoumnik, vragoljan, domišljati prevejanko, podvaljivač«. V. Dukat je, uspoređujući Lovrenčićeve priče s pričama o Eulenspiegelu, zapazio njihovu međusobnu sličnost, ali je uočio i da se razlikuju u pripovijedanju pojedinih zgoda. Petrica je karakterološki oblikovan po uzoru na T. Eulenspiegela – prihvaća se svakoga zanata i zvanja (on je cipelar, bačvar, nadriliječnik, putujući đak, kovač, mlinar), ali posao radi nerado i s ciljem da nasamari druge i da im nanese štetu. U Petričinim šalama i podvalama mnogo je obijesti, nestašluka, čak i pakosti, zaodjenute tobožnjom prostodušnošću, no Lovrenčićev je vragolan ipak obzirniji od Eulenspiegela: svojim šalama ne napada crkvene dužnosnike (Lovrenčić je bio pobožan katolik, a i vodio se osjećajem obrazovana čovjeka XIX. st.). Posebno su zanimljive priče iz VI, VII, VIII, XII, XIII. i XIV. dijela u kojima Petrica ustaje protiv pučkoga praznovjerja i postaje učitelj naroda (zapravo iz Petričinih usta progovara sam Lovrenčić), želeći na prosvjetiteljski način upozoriti ljude na mane i poroke kojih su zarobljenici, podsjećajući tako svojim postupcima na Matijaša grabancijaša dijaka T. Brezovačkoga koji također pripada srednjoeuropskoj književnoj tradiciji. Upravo je Lovrenčićevo djelo, po mišljenju Josipa Vončine, jezikom i tematikom utjecalo na nastanak Krležinih Balada, iako je sam Krleža ustvrdio kako je Lovrenčićevo djelo »prijevod jedne njemačke pučke varijante o Tillu Eulenspiegelu bez ikakve samostalne književne vrijednosti«, pa ga na mjestima gdje navodi svoje kajkavske uzore jednostavno prešućuje. Krležin Kerempuh ostvaren je sintezom Tilla Eulenspiegela, Kerempuha iz pučkih predaja i Lovrenčićeve knjige, te Grabancijaša, iako je spram jezika njegova tvorca Brezovačkoga također bio kritičan. Petrica je glavni lik Balada (iako se u njima razmjerno rijetko spominje), a u dvije se balade (Petrica i Galženjaki te Komendrijaši) izravno javlja i kao autor pojedinih dijelova. Ipak, njegov je duh prisutan kroz sve balade: kao proricatelj, visoko obrazovani intelektualac koji se odlikuje znanjem svjetskih jezika (koristi latinske, njemačke i madžarske riječi i fraze uz znatan inventar kajkavskoga vokabulara, a u stanju je u originalu citirati Dantea, pozivati se na Ovidija i Cervantesa; time podsjeća na Držićeva Pometa), čime se sugerira kako je taj kompleksan književni lik zapravo pjesnikov alter ego. Sedamdesetak godina prije Krleže Kerempuha je u hrvatsku književnu maticu uveo A. Šenoa, kada je 1863. i 1864. u Naše gore listu objavio ciklus pjesama Šipci iz vrta Petrice Kerempuha I. i II., posluživši se pritom Petričinim imenom kao pseudonimom, ironično kritizirajući stihotvorce, budničare, filologe, političare, domoljube, birokrate. Nadalje, Kerempuha nalazimo i u opusu A. G. Matoša, prvoga modernizatora Petrice, gdje je uklopljen u kontekst srodnih europskih i hrvatskih morozofskih likova. U feljtonu Kod kuće, Plač četvrti (Obzor, 1905, 224. i 250) te u ironičnoj pjesmi Lakrdijaš (Savremenik, 1910, 4) Matoš je lik Kerempuha povezao s poganskom prošlošću i socijalnim buntom, a sam lik prvi put pokazuje i nadnaravne osobine. Između 1914. i 1923. objavljena je slikovnica Mali Petrica Kerempuh opet na svijetu Milana Ogrizovića. Pod pseudonimom Vujec Grga objavio je D. M. Domjanić igrokaz, »izvornu kajkavsku marionetnu igru u tri čina s predigrom«, Petrica Kerempuh i spametni osel, praizvedbom kojega je 1920 (kao tekst objavljen je 1921) započelo djelovanje zagrebačkoga Teatra marioneta. Nakon Domjanića, Petrica se 1921–37. pojavljivao u Teatru marioneta u predstavama koje su osmišljavali Mladen i Stjepan Širola, režirali Velimir Deželić ml. i M. Širola, uz glazbu Božidara Širole. Pjesmu Petrica Kerempuh uvrstio je i Ivan Goran Kovačić u svoju zbirku Ognji i rože, objavljenu posmrtno 1945. God. 1958. zbirku priča o Petrici Kerempuhu objavio je Slavko Kolar. Petrica se kao lik pojavljuje u dramama Prebudil se Kerempuh (objavljena u istoimenoj knjizi proze 1966) S. Draganića, Puntari, hahari i jen šašavi pop (Kaj, 1971, 11) Ante Krmpotića te u drami Gartlic kajkavski ili Reč je materina od đemanta sakega preštimanejša (premijera u Gradskome dramskom kazalištu Gavella u Zagrebu 1973; objavljena kao tekst 1974) M. Kuzmanovića i Želimira Mesarića. God. 1975. zbirku priča o Kerempuhu objavio je Slavko Mihalić, a 1989. Hrvoje Hitrec slikovnicu Petrica Kerempuh i čarobne kuglice. Od 1990-ih Petrica se pojavljuje u dramama Kerempuhovo (objavljeno u knjizi Dvokrležje ili Dva fašnika 1994) Tahira Mujičića i Borisa Senkera, te u Netopiru (1998) i Peklu na zemlji (1999) Denisa Peričića. Treba spomenuti i poštokavljene pučke knjižice o Kerempuhovim zgodama koje su početkom XX. stoljeća tiskane u više hrvatskih gradova, a najpoznatije su one iz naklade Lavoslava Hartmanna, kasnije nazvane Naklada St. Kugli. Tzv. Kuglijeva izdanja, »vulgarizacije«, anonimna su i prenesena su izravno iz njemačkih knjiga o Eulenspiegelu.

Osim u književnosti, lik Petrice Kerempuha zastupljen je i u glazbenoj umjetnosti. God. 1939. na tekst balade Petrica i galženjaki slovenski skladatelj Marjan Kozina skladao je opsežniju kantatu. Tri balade Petrice Kerempuha (1948) skladao je Marko Tajčević, Ivo Lhotka-Kalinski Petričinim se likom pozabavio u suiti Komedrijaši (1952) te u kantati Kerempuhova pesem (1959). Iz 1973. potječe kantata Balade Petrice Kerempuha Igora Kuljerića; Milan Arko, koji je uglazbio mnoge tekstove iz Balada, 1978. uglazbio je baladu Petrica i galženjaki, a iste godine Emil Cossetto napisao je kantatu Balade Petrice Kerempuha, a Boris Papandopulo skladbu Tri balade Petrice Kerempuha. Osim njih, u svoja glazbena djela Petricu su uvrstili i Nikola Hercigonja (1952–63) te Anđelko Klobučar (1960. i 1965). God. 1970. na Festivalu kajkavskih popevki u Krapini Franjo Paulik otpjevao je pjesmu Petrica Kerempuh (autorica stihova Ančica Koprek, autor glazbe i aranžmana Miroslav Gavrilović).

God. 1964. po Baladama snimljen je animirani film I videl sem daljine meglene i kalne, redatelja, scenarista i glavnoga crtača Zlatka Boureka, a 1969. Mladen Škiljan po njima je postavio scenski spektakl u HNK-u u Zagrebu. Stihove Balada kazivali su, boraveći uglavnom na prosceniju, Zlatko Crnković, Vanja Drach, Ljudevit Galic, Ivo Serdar, Fabijan Šovagović i Kruno Valentić. God. 1976. izvedene su u Teatru &TD u režiji Rade Šerbedžije i izvođenju Vere Zima, Darka Sriće, Mladena Vasaryja i Željka Vukmirice, a 1987. Eduard Galić priredio ih je za televizijsko emitiranje. God. 2007. Balade (režija R. Šerbedžija i Darko Rundek) izvedene su u produkciji Kazališta Ulysses na Brijunima, 2009. u Gradskome dramskom kazalištu Gavella u režiji Franke Perković, 2010. izvedena je, u produkciji Adam scene iz Zagreba, monodrama Ni med cvetjem ni pravice, 2015. lutkarska predstava Kerempuh i smrt Zlatka Boureka, u izvedbi Bourekova Teatra nakaza – kazališta figura, a 2016. Balade, u režiji Georgija Para odigrao je HNK iz Varaždina. Od 1994. Kerempuhovo ime nosi satiričko kazalište iz Zagreba.

Petričin lik prikazan je i u likovnoj umjetnosti. Slikar Vilim Svečnjak tehnikom tuša u boji naslikao je djela Keglovichiana I, II (1936) i Petrica pod Galgama (1937) te ekspresionističko ulje na platnu Komendrijaši (1937). Kipari Petricu prikazuju s gitarom/tamburom (u baladi Petrica i galženjaki stihovi: Na galgama tri galženjaka, / tri tata, tri obešenjaka, / pod njimi čarni potepuh / tamburu svira Kerempuh). Vanja Radauš izradio je u bronci više skulptura Petrice Kerempuha te spomenik Petrica i galženjaki, izrađen 1943, a postavljen 1955. na zagrebačkoj Opatovini, gdje se nalazi i trg s Petričinim imenom. S Hrvatskim ga je zagorjem 1973, prigodom obilježavanja 400. godišnjice Seljačke bune, čvrsto povezao A. Augustinčić, ukomponiravši ga u monumentalni Spomenik Seljačkoj buni i Matiji Gupcu kraj dvorca Oršić u Gornjoj Stubici, prikazavši ga izdvojeno na vrhu stepeništa pred desnim krilom spomenika, a iste je godine u atriju dvorca Oršić postavljen odljev Radauševa spomenika Petrica i galženjaki koji se nalazi na Opatovini.

Petrica Kerempuh najčešće je upotrebljavani lik svekolike hrvatske umjetnosti kojega je, kao lik pučkoga zabavljača, potepuha i prokšenjaka prvi oblikovao J. Lovrenčić, da bi se njime poslije poslužili mnogobrojni hrvatski književnici, glazbenici i likovnjaci, a najdojmljivije je prikazan u pjesničkome ciklusu M. Krleže koji mu je dodijelio ulogu komentatora cjelokupne hrvatske povijesti, prometnuvši ga na taj način u simbol hrvatskoga, napose kajkavskoga puntarskog duha.

LIT.: V. Dukat, Lovrenčićev »Petrica Kerempuh«, Rad JAZU, 1919, 220. • J. Vončina, Jakob Lovrenčić (1787–1842), Kaj, 25(1992) 1–2. • D. Peričić, Petrica Kerempuh u europskom kontekstu, Varaždin 1998. • isti, Kerempuhova čitanka, Varaždin 2002.

J. Lukec