radobojski rudnici

proslava sv. Barbare 1928.

radobojski rudnici, rudnici mrkoga ugljena i sumpora na južnim padinama Strahinjščice u Radoboju. O nalazištu sumpora u Radoboju izvijestili su već početkom XIX. st. prirodoslovci Franz Adam Waldstein i P. Kitaibel u zajedničkome djelu o rijetkim biljkama Ugarske, a nakon istražnih radova iskorišćivanje sumpora pokrenuo je državni erar 1811, a iste je godine sudski pisar iz Varaždina premješten u Radoboj. Budući da su nalazišta sumpora bila razmjerno rijetka, a koristio se u različitim obrtima i industrijama, sumpor iz Radoboja otpremao se diljem Carstva. Kopanje i vađenje obavljalo se isprva površinski. Za rafiniranje sumpora korištena je posebna naprava, → radobojski stroj. Broj zaposlenih i obujam proizvodnje sumpora neprestano su se mijenjali. U rudniku je 1811. bilo zaposleno 36 rudara, 19 pomoćnih radnika, dvojica činovnika i dvojica nadglednika; 1828. bila su zaposlena 63 rudara, dvojica slugu i dvojica činovnika; 1852. bilo je 20 rudara i nadglednik; 1860. bila su 52 rudara. U rudniku je radilo domaće stanovništvo, a dio iskusnijih rudara doselio se iz Idrije u Sloveniji i iz Banske Štiavnice (njemački Schemnitz) u Slovačkoj, gdje je bila smještena vrhovna rudarska uprava. Radobojski rudari potaknuli su 1833. otvaranje škole u mjestu i o svojem ju trošku izdržavali. Uz pouku iz uobičajenih školskih predmeta, djeca su se pripremala i za rudarsko zanimanje. Osnovali su i potpornu organizaciju, Bratinsku rudarsku blagajnu, koja se spominje 1824. Većina je sumpora iz gornjih slojeva do 1850-ih bila izvađena. Za daljnju eksploataciju bilo je potrebno kopati dublje jame, što je zahtijevalo veća ulaganja, pa je rudnik 1864. privremeno bio zatvoren, no već 1865. prodan je novim vlasnicima, poduzetnicima iz Krapine i Zagreba. Nakon 1916. više nema podataka o iskorišćivanju sumpora. Eksploataciju ugljena započeli su privatni vlasnici dok su još eksploatirali sumpor, a nastavilo je poduzeće Mirna, sa sjedištem u Zagrebu, koje je 1919. osnovao veleindustrijalac Samuel David Aleksander. Ugljenokop Mirna 1924. imao je 270 zaposlenih, a dnevno je proizvodio do 120 tona visokokaloričnoga ugljena. Iskorišćivanje je otežavala izlomljenost i isprekidanost ugljenonosnih slojeva. Početkom 1923. za potrebe ugljenokopa izgrađena je žičara od rudnika u Radoboju do željezničke postaje u Krapini, duga 4,5 km. Uvjeti rada bili su loši – 1938. zabilježen je štrajk u koji je stupilo 500 radnika. God. 1939. izbio je velik požar na stovarištu ugljena kraj željezničke postaje u Krapini. Ugljenokop je nastavio raditi nakon izbijanja Drugoga svjetskog rata, no uz česte zastoje zbog partizanskih diverzija. Nakon završetka rata prešao je u državno vlasništvo; 1946. spojen je u isto poduzeće s golubovečkim rudnicima. Vađenje ugljena u Radoboju potpuno je obustavljeno u prvoj polovici 1948, a žičara je demontirana i predana → pregradskomu ugljenokopu.

LIT.: J. Lakatoš, Industrija Hrvatske i Slavonije, Zagreb 1924. • S. Marković, Hrvatske mineralne sirovine, Zagreb 2002. • V. Krklec (ur.), Rudarstvo Hrvatskog zagorja (katalog izložbe), Krapina 2007.

M. Melem Hajdarović