Rauch

obiteljski grb

Ivan Rauch, Stephan Dorffmeister, 1776; HISMUS

Rauch, plemićka obitelj njemačkoga podrijetla čiji su članovi nakon husitskih ratova došli u Erdelj, gdje su u XVI. st. stekli plemstvo. Ferdinand I. Habsburgovac podijelio je 1557. ugarski plemićki naslov s pridjevkom de Nyék braći Levinu, Gregoru i Blasiusu (Blažu), građanima Sibinja (danas Sibin), zbog zasluga u borbi protiv pristaša Izabele Zapoljske. Dio obitelji naselio se u prvoj polovici XVII. st. u Hrvatskoj. Prvi dolazi Daniel Rauch de Nyék (? – nakon 1664), zakupnik tridesetnice u Nedelišću (1635) i vrhovni zakupnik tridesetnice za cijelu Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju (1644–59). Njegov sin Stjepan (? – 1688), kapetan prekokupske straže, poginuo je u bitki s Osmanlijama kraj Zrina. Stjepanov sin Adam Daniel (druga polovica XVII. st. – prva polovica XVIII. st.), koji je ženidbenim vezama stekao Lužnicu, Stari Dvor, Botinec, Rakitje, Jakovlje, Stubicu te kuće u Zagrebu i Varaždinu, bio je član Banske konferencije (1698) i zastupnik u Hrvatskome saboru (1705). God. 1709. bio je zagrebački podžupan, a 1714. podban, poklisar za Ugarski sabor te križevački i zagrebački župan. Adamov sin Ivan (? – 1762) bio je tajnik Kraljevinske konferencije (1725), zagrebački i križevački župan, podban (1743), prisjednik te potom predsjednik Sudbenoga stola (od 1740), predsjednik Banskoga stola (1748) te vijećnik Ugarske dvorske kancelarije (od 1744). Proširio je materijalnu osnovicu obitelji; 1746. uveden je u posjed Martijanec. Zbog postupaka u gušenju seljačkih nemira, 1755. smijenjen je s časti križevačkoga i zagrebačkoga župana. Njegov unuk Pavao (1726–1815) bio je natporučnik u 1. banskoj pukovniji, pukovnik 2. banske regimente te general-major. Marija Terezija podijelila mu je ugarski barunat 1763. Stekao je posjed Gračec i Šišljavić te sagradio dvorac Lužnicu na istoimenome imanju, koje je do 1925. bilo sjedište obitelji. Njegov sin Daniel II. (1778–1831) imenovan je kraljevskim komornikom (1819). Njegova supruga Elizabeta (1788–1858) u miraz je donijela Vukšinec i Vukovo Selo. U Martijancu je podignula mlin na vodeni pogon (1840) i potpomogla osnivanje tamošnje škole (1846). Njihovi sinovi Đuro (1816–1897) i → Levin istaknuli su se kao političke ličnosti i članovi Hrvatsko-ugarske stranke. Levin je imao rezidenciju u Lužnici, a Đuro u Martijancu. Đuro je bio virilist Hrvatskoga sabora (1861, 1865–67, 1868–71). Također je bio djelatan u varaždinskoj podružnici Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva, član konzorcija za isušivanje Lonjskoga polja te crkveni pokrovitelj u Martijancu, gdje je dao podignuti kat dvorca. U tome su razdoblju obiteljski posjedi bili na vrhuncu, obuhvaćajući Martijanec, Lužnicu, zagorska dobra (Vukšinec, Andraševec, Dobri Zdenci, Karivaroš, Stari Dvori, dio posjeda u Gornjoj Stubici), Šišljavić, Slavetić te šumske posjede (Kupinec, Zdenčina, Donja Kupčina). Levinov najstariji sin Geza (1852–1923), pravnik, bio je potpredsjednik Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva (1892), vlasnik tvornice žeste u Kalinovici te pokrovitelj dobrotvornih društava Društvo čovječnosti, Dobrotvor i Stolček. Nakon očeve smrti upravljao je Stubičkim Toplicama. Levinov drugi sin Pavao (1865–1933) doktorirao je pravo u Budimpešti. Bio je virilist u Hrvatskome saboru i zastupnik Hrvatsko-ugarske koalicije u zajedničkome Ugarsko-hrvatskom saboru (1906), no ubrzo je pristupio Unionističkoj stranci. Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskim banom i tajnim kraljevskim savjetnikom imenovan je 1908, s ciljem slabljenja Hrvatsko-srpske koalicije i pripremanja aneksije Bosne i Hercegovine. Nakon Friedjungova i Veleizdajničkoga procesa (1909) povukao se iz političkoga života. Za svojega je mandata potaknuo gradnju mnogih javnih zgrada, škola i crkava u Hrvatskoj. Za njegova banovanja izgrađena je bolnica na zagrebačkoj Šalati, utemeljeno sirotište na Josipovcu, sanatorij Brestovac na Medvednici te umobolnica u Pakracu, a u Zagrebu je započelo uređivanje Gradskoga muzeja i knjižnice te gradskoga arhiva, osnivanje NSK te je obnovljena opera HNK. Nastojao je modernizirati poljoprivredu, stočarstvo, trgovinu, promet te se zauzimao za izgradnju željeznice, posebno ličke pruge, uređenje riječnoga prometa, napose savskoga, kupskoga i dravskoga. Gospodarski je unaprijedio Martijanec, koji je otkupio od brata Geze (kojemu je imanje ostavio stric Đuro) i na kojem je poticao stočarstvo te podignuo mljekaru. Bio je član Gospodarskoga društva u Ludbregu. Posljednji muški potomak Rauchovih, Pavlov sin Pavao (1889–1918), imao je na tihooceanskome otoku Samoi plantažu šećerne trske.

Rauchovi su nakon sloma Austro-Ugarske Monarhije, zbog promjene političkih, nacionalnih i socijalnih okolnosti, potisnuti na političku marginu te su ostali bez dijela dobara, a nakon 1945. bez svih imanja. Lužnica i Pušća prodane su još 1925, prva Družbi sestara milosrdnica, druga Udruzi hrvatskih učiteljica. Martijanec je nakon Drugoga svjetskog rata nacionaliziran, osim upraviteljeve kuće, u kojoj je živjela Pavlova kći Elizabeta (1891–1977). Golubovečko imanje, iako u smanjenome obliku zbog agrarne reforme, održalo se do 1946, kada je posjed određen za eksproprijaciju. Početkom XXI. st. polovica dvorca Golubovec i dio posjeda vraćeni su nekadašnjim vlasnicima, barunima Steeb, koji su svoj dio prodali tvrtki Vilinske poljane d.o.o. iz Donje Stubice.

LIT.: M. Kolar-Dimitrijević, Ban Pavao Rauch i Hrvatska u njegovo vrijeme, Povijesni prilozi, 18(1999) 18. • I. Iveljić, Anatomija jedne velikaške porodice: Rauchovi, Zagreb 2014.

V. Dugački