Seljačka buna 1573.

Seljačka buna 1573.

Krsto Hegedušić, Anno Domini 1573, 1969, svečani zastor, HNK, Zagreb

Seljačka buna – Bitka kod Stubice, uprizorenje, 2016, Donja Stubica

Seljačka buna 1573 (Hrvatsko-slovenska seljačka buna), najveći seljački pokret u hrvatskoj povijesti. Trajao je od 28. I. do 9. II. 1573. Ishodište Bune bilo je susedgradsko-stubičko vlastelinstvo, a zahvatila je površinu od 5000 km², velik dio Hrvatskoga zagorja, krajeve južno od Save do Okića i Jastrebarskoga, a u Sloveniji jugoistočne dijelove Štajerske između Save i Sutle te u Kranjskoj uže područje južno od Save. U Buni je sudjelovalo između 12 000 i 16 000 seljaka s više od 10 vlastelinstava: u Hrvatskome zagorju (susedgradsko-stubičko, cesargradsko, velikotaborsko, krapinsko-kostelsko i selničko), južno od Save (samoborsko, okićko i jastrebarsko), u Štajerskoj (Bizeljsko, Kunšperk, Pišece i Brežice) i Kranjskoj (Mokrice). Jedan od ključnih uzroka Bune bili su dugogodišnji sukobi suvlasnika susedgradsko-stubičkoga vlastelinstva, Franje Tahija i Uršule Mecknyczer, udovice Andrije Teuffenbacha Hennyngha, koja je sa svojim kćerima i zetovima te uz pomoć pojedinih susjednih vlastelina (Ambroz Gregorijanec) nastojala osporiti Tahijevu tajnu kupnju polovice vlastelinstva. Ti sukobi opterećivali su prilike na vlastelinstvu i izazivali nezadovoljstvo podložnika, koji su iskorištavani od obiju suprotstavljenih strana. Napetost između sukobljenih strana kulminirala je potkraj siječnja i početkom veljače 1565, kada je s vlastelinstva protjerana Tahijeva obitelj te napadnuta kurija Petra Petričevića u Gornjoj Stubici, a u oružanome sukobu u srpnju te godine poražena banska vojska pod Susedgradom. Smirivanju stanja nije pridonijelo ni uvođenje komorske uprave (1566–69), a komorski upravitelj Stjepan Grdak za svoje je interese poticao podložnike protiv Tahija. Polovicom 1567. uspio je ishoditi i istragu, u kojoj je protiv Tahija svjedočilo 508 seljaka i plemića, što je zabilježeno u ispravi dugačkoj 6,5 metara. U jesen iste godine nagovorio je podložnike da se pobune protiv plaćanja žitne desetine u naturi. Nakon što je Tahi 1569. od vladara dobio u zakup i Uršulin dio vlastelinstva (na ime vladarova duga prema njemu), ostao je jedinim vlasnikom sve do 1571. U tome su se razdoblju prilike na vlastelinstvu smirile. Novi sukobi suvlasnikâ počeli su nakon što je, zbog vladarove ponovne trgovine s vlastelinstvom, Tahi 1571. morao predati Uršuli njezin dio posjeda. Novi sukob, u kojem su sukobljene strane opet koristile podložnike, vrhunac je dosegnuo 1572, kada su podložnici najprije bezuspješno opsjedali Susedgrad, a potom su u lipnju iste godine uspjeli osvojiti donjostubički kaštel, što je prisililo vladara da se uključi u rješavanje suvlasničkih sukoba. Tahi se početkom 1573. napokon pristao povući s vlastelinstva, a njegovu polovicu posjeda trebao je preuzeti Stjepko Gregorijanec. No dio podložnika, na čelu s Ilijom Gregorićem, nije želio prihvatiti novoga vlastelina, nego su krenuli u podizanje seljačke pobune širih razmjera.

U pripremanju i provođenju Bune sudjelovali su uglavnom bogati seljaci i ljudi koji su imali golemo vojničko iskustvo (predijalci, sitni plemići vojnici ili privilegirani seljaci koji su bili u vojnoj službi u vlastelinskome banderiju), a neki su bili uključeni i u vlastelinsku administraciju, poput seoskih sudaca Ivana Magaića iz Oroslavja i Luke Kruhopeka iz Pušće te provizora Tome Sudeca iz Oroslavja. Trojica s donjostubičkoga vlastelinstva – A. Gubec iz Hižakovca, Ivan Pasanec iz Vinterovca te I. Magaić – činili su tzv. vrhovno ustaničko vijeće. Uz njih, važnu ulogu imalo je još nekoliko seljaka s donjostubičkoga područja, Matija Mikulec iz Hižakovca, Urban Kranjec i spomenuti provizor T. Sudec. Organizacijsku strukturu na susedgradskome dijelu vlastelinstva činili su uglavnom vojnici (predijalci) koji su služili kod Tahija u utvrdi Kaniža ili u borbama s Osmanlijama. Među njima najvažniju ulogu imao je I. Gregorić, koji je bio glavni organizator i vođa pobune. Uz njega su bili i kapetani raspoređeni po sučijama na susedgradskome vlastelinstvu, od kojih su neki imali aktivnu ulogu u provođenju Seljačke bune (braća Grgur i Mihael Gušetić, Ivan Svrač, Matija Fistrić, Nikola Kupinić, Petar Šajnović, Grgur Drvodelić, Matija Miličević, L. Kruhopek, seoski sudac u Pušći, Jakob Fratrić i Nikola Bartolić).

Ciljevi pobunjenikâ mogu se promatrati na dvjema razinama: užoj, usmjerenoj na uklanjanje Tahija s vlastelinstva (donjostubička skupina pobunjenika s Gupcem na čelu), i široj, ambicioznijoj i »politički« motiviranoj (susedgradska skupina pobunjenika na čelu s Gregorićem). Svoje »političke« ciljeve, što je u historiografiji uglavnom ostalo nezamijećeno, iskazali su na velikome skupu kraj Hrvojeva dvora (auf des Servoy Hof) u Okiću 4. II. 1573. predstavnici seljaka s obiju strana štajersko-hrvatske granice (sa susedgradskoga, cesargradskoga, velikotaborskoga, krapinskoga, samoborskoga, okićkoga i jastrebarskoga vlastelinstva, kao i s mokričkoga, zbiljskoga i brežičkoga vlastelinstva te Podčetrtka, Skopice i ostalih posjeda između Kupe i Save). Oni su se pismom obratili uskočkomu kapetanu Joštu Josipu Thurnu, jednodušno izjavivši da su se pobunili »zbog kršćanske pravednosti i stare pravice, jer su naše stare pravice bile ukinute od strane vlastelina« te neka on ne misli da oni ne žele služiti svojemu vlastelinu, »nego samo želimo da Vi podržite naša stara prava«. Program seljačkoga pokreta uključivao je uklanjanje plemstva i preuzimanje vlasti stvaranjem vlastite seljačke uprave (carsko namjesništvo) u Zagrebu, koja bi kontrolirala ubiranje poreza i organizirala obranu granice jer su smatrali da plemstvo o njoj ne vodi dovoljno brige. Priznavali su jedino vrhovništvo cara. Svoj rat protiv plemstva nazivali su »križarskim« (Cruziati oder Khraiz – Khrieg genandt), po uzoru na seljački ustanak Györgya Dózse, te mu dali religioznu komponentu. Od opljačkanih plemićkih odijela pobunjenici su načinili križeve i prišivali ih na svoju odjeću.

Buna je započela 28. I. 1573. napadom na strateški važnu utvrdu Cesargrad. Pritom su pobunjenici ubili cesargradskoga špana i naoružali se oružjem koje su zaplijenili u utvrdi. Zatim su razorili kuriju u Klanjcu, tamošnju župnu crkvu i neke župne dvorove i kapele. Pobunjeni seljaci bili su podijeljeni u pet odreda, od kojih su na području Hrvatskoga zagorja vjerojatno djelovala tri. Njima na čelu bili su I. Gregorić, I. Pasanec i A. Gubec. U početnoj etapi Buna je postignula izniman uspjeh, zahvaljujući dobroj vojnoj organizaciji, i vrlo brzo proširila se na desetak vlastelinstava u Hrvatskome zagorju te u susjednu Sloveniju. U Hrvatskome zagorju Buna se proširila na selničkome, velikotaborskome, krapinsko-kostelskome i loborskome vlastelinstvu. Podložnici vlastelinstva Selnica (Konjščina) Mihaela Konjskoga pobunili su se na nagovor Gupca i Pasanca i napali tamošnji grad, a u Loboru su kmetovi Šimuna Keglevića onemogućili vlastelina u gušenju bune. U napadu na grad Šabac kraj Krapine sudjelovali su podložnici krapinsko-kostelskoga vlastelinstva s Gupčevim odredom, koji je bio na putu prema Krapini i dalje prema Štajerskoj. Unutarnjoaustrijske vlasti tada su, s obzirom na prijeteću osmansku opasnost i nestabilne prilike zbog nadiranja protestantizma, još nastojale pregovarati s pobunjenim seljacima oko smirivanja stanja, smatrajući da je posrijedi samo lokalni sukob podložnikâ i vlastelina. U tome smislu treba promatrati i kretanje Gupčeva odreda na sjever, vjerojatno prema Ptuju, gdje se 2. II. nalazio nadvojvoda Karlo II., s namjerom pregovaranja. U pobunjeničkim planovima jedan od najvažnijih ciljeva bio je uspostavljanje suradnje sa žumberačkim uskocima. Stoga je jedna od ključnih akcija seljačkoga pokreta bila širenje na desnu obalu Save. U realizaciji toga plana I. Pasanec je sa svojim odredom pobunio seljake na samoborskome, okićkome i jastrebarskome vlastelinstvu, a pridružile su im se plemićke općine na okićkome vlastelinstvu (Cvetkovići, Draganići, Domagovići i Stankovo). Na području između Okića i Jastrebarskoga skupilo se u prvim danima Bune 4000 do 5000 pobunjenih seljaka koji su se trebali probiti do žumberačkih uskoka. Kada je I. Gregorić 2. II., nakon razaranja Cesargrada, sa svojim odredom prešao preko Sutle u slovenske zemlje i počeo širiti Bunu na vlastelinstvima uz Sutlu između Kunšperka i Brežica, plemstvo je, u prvim danima zatečeno iznimnim uspjehom seljačkoga pokreta, počelo vojne pripreme za slamanje pobune. Štajerski staleži proglasili su 4. II. plemićku mobilizaciju, a u pomoć je pozvana i carska vojska iz Vojne krajine. Širenje Bune potaknulo je nadvojvodu Karla II. da zatraži vojnu pomoć i od svojega tasta, bavarskoga vojvode Albrechta V. (1525–1579), i brata Fredinanda II. (1529–1595), tirolskoga nadvojvode, te salzburškoga nadbiskupa Johanna Jakoba Khuena von Belasija (1515–1586). Prvi obračun s pobunjenim seljacima zbio se 5. II. kraj Krškoga, kada je uskočki kapetan J. J. Thurn porazio odred N. Kupinića, koji je bio na putu prema Novome Mestu. Drugi udar na pobunjenike dogodio se 6. II. kraj Kerestinca, gdje je banski namjesnik Gašpar Alapić porazio Pasančevu vojsku od 2000 seljaka i natjerao ih na bijeg prema Samoboru i Mokricama. Tim porazom slomljena je Buna južno od Save i spriječen put do Žumberka. Gregorić je sa svojim odredom uspješno napredovao uz Savu prema Celju, nastojeći postići savez s uskocima, što mu ipak nije uspjelo. Vješto koristeći složene vjerske i političke prilike u slovenskim zemljama, Gregorić je uspio pridobiti oko 2600 seljaka, no nakon poraza seljačkoga odreda pod vodstvom Pavla Šterca u mjestu Planina kraj Sevnice 5. II., morao je promijeniti planove. Budući da se ustanak počeo osipati, nastavio je preko Pilštajna i Kunšperka prema Cesargradu, ali je na tome putu 8. II. bio teško poražen kraj Bistrice ob Sotli, pa je s M. Gušetićem bio prisiljen bježati. Porazom Gregorićeva odreda slomljena je Buna i u slovenskim zemljama, a ostatci pobunjenih seljaka povlačili su se prema Klanjcu, gdje se nalazilo oko 5000 pobunjenika. Preostali dijelovi poraženih seljačkih odreda povlačili su se prema rijeci Krapini i negdje između Zaboka i Velikoga Trgovišća spojili se s Gupčevim i ostatcima Pasančeva odreda, koji su se tamo povukli nakon slamanja pobune južno od Save. Namjeravali su prijeći Krapinu, no kako su seljaci već prije srušili most, sustigla ih je plemićka vojska pod vodstvom banskoga namjesnika G. Alapića, sukobila se s njima negdje između Zaboka i Stubičkih Toplica 9. II. 1573. te ih porazila (→ Bitka kraj Stubičkih Toplica). U bitki, koja se dogodila poslijepodne i trajala skoro četiri sata, uhvaćeni su, po izjavi S. Gregorijanca u pismu uskočkomu kapetanu Thurnu od 11. II, ustanički vođe Mylch (vjerojatno Magaić), Posonacz (Pasanec) i Gebäz (Gubec), koji je među njima bio glavni (der ist undter denen zwayen oberster haubtman gewest). Poginulo je oko 4000 seljaka, neki su obješeni, a neki zatvoreni u tamnice. – Kao najpoznatiji pokret seljaštva u hrvatskoj povijesti te najpoznatiji povijesni događaj na području Hrvatskoga zagorja, Seljačka buna iz 1573. obrađena je i u djelima hrvatskih umjetnika. U hrvatsku je književnost povijesni lik Ambroza (Matije) Gupca i temu Seljačke bune uveo M. Bogović u pseudopovijesnoj drami Matija Gubec, kralj seljački, objavljenoj 1859. u Zagrebu. Najpoznatije književno djelo koje tematizira Bunu roman je A. Šenoe Seljačka buna, objavljen 1877. Ta se tema, iskazana izravno ili posredno, kao slutnja, kao zamah ustanka, sudska istraga ili krvav epilog, nalazi i u Baladama Petrice Kerempuha (1936) M. Krleže, tematski izrazitije u pjesmama Petrica i galženjaki (A. D. 1570), Po Medvednici (A. D. 1570), Na mukah (A. D. 1573), V megli i u Kronici (A. D. 1573). God. 1923. objavljen je MatijaGubec, ep u 10 pjevanja Mije Stuparića. U zagrebačkom HNK-u 18. III. 1905. premijerno je prikazana Evica Gubčeva, pučka drama u pet činova, M. Jurić Zagorke, nastala dok je bila u zatvoru, a 28. I. 1906. prva kazališna adaptacija Šenoina romana Gj. Prejca, s 13 izvedbi do 1910. Mara Matočec autorica je igrokaza u četiri slike Matija Gubec, koji je u amaterskoj glumačkoj postavi izveden u Krapini 15. VIII. 1936, a sljedeći dan u Bedekovčini i Gornjoj Stubici. Šenoin opis zbivanja, zasnovan na povijesnim izvorima, presudno je utjecao na stvaranje javne predodžbe o Buni i njezinim sudionicima, a potaknuo je i likovne prikaze. Već 1878. zagrebački trgovac i industrijalac Eugen Ferdinand Bothe naručio je od slikara Ferde Quiquereza dva prizora iz Šenoina romana, a 1880. slikar Josip Hohnjec objavio je u Viencu crtež tušem nazvan Juriš na Susjedgrad. O. Iveković, autor velikoga broja slika s povijesnim temama, naslikao je 1919. Bitku na Stubičkom polju, a 1921. Smaknuće Matije Gupca na Markovu trgu. I kasnija izdanja Šenoina romana likovno su opremali priznati umjetnici, primjerice slikar Vladimir Kirin (1931) ili crtač stripova Andrija Maurović (1943). Za Drugoga svjetskog rata, 1943, Mirko Rački naslikao je dvije kompozicije na temu Seljačke bune (Gubec pred biskupom Draškovićem i Krunjenje Gupca usijanom krunom na Markovom trgu), dok je K. Hegedušić 1939. naslikao ulje na platnu Bitka kod Stubice, istu sliku ponovio 1947–49, a autor je i velebnoga prikaza Anno Domini 1573 (1969) na svečanome zastoru HNK u Zagrebu. Veći broj likovnih prikaza objedinjen je izložbom Seljačka buna 1573. u djelima naivnih umjetnika, koju je postavio novinar i kolekcionar Gerhard Ledić. Osim u Zagrebu (Povijesni muzej Hrvatske), izložba je 1973–75. bila postavljena u Ljubljani, Grazu, Beču i Željeznom (Eisenstadt), a 1973. objavljen je i istoimeni katalog izložbe. Među ostalim, izložen je bio reljef u hrastovini Seljačka buna, rad samoukoga bistranskog majstora → Antona Fridela iz 1912. God. 1972. objavljeno je bibliofilsko izdanje Balada Petrice Kerempuha M. Krleže, posvećeno 400. obljetnici Bune, pod naslovom Kervave kronike glas. Balade je ilustrirao K. Hegedušić, a mapa sadržava i 20 grafičkih listova u tehnikama bakropisa, serigrafije, litografije, linoreza i drvoreza koje su izradili poznati hrvatski i slovenski likovni umjetnici (Janez Bernik, Riko Debenjak, Marijan Detoni, Boris Dogan, Francina Dolenec, Željko Hegedušić, Vasilije Jordan, Nives Kavurić-Kurtović, E. Kovačević, Ferdinand Kulmer, Ivan Lacković Croata, I. Lovrenčić, France Mihelič, Virgilije Nevjestić, Željko Senečić, Miljenko Stančić, Gabrijel Stupica, Vilim Svečnjak, Kamilo Tompa i Fedor Vaić). U Stubičkim je Toplicama 1973. održan i znanstveni skup o seljačkim bunama, s osobitim osvrtom na Seljačku bunu 1573, a radovi sa skupa, koji je okupio povjesničare, etnologe, književne i likovne povjesničare te muzikologe iz bivše Jugoslavije, Austrije, Mađarske i Slovačke, objavljeni su u časopisu Radovi Instituta za hrvatsku povijest (1973, 1). Središnji javni spomenik Buni, monumentalno djelo kipara A. Augustinčića, podignut je 1973. u spomen-parku kraj Dvorca Oršić u Gornjoj Stubici povodom obilježavanja 400. obljetnice Seljačke bune. O istoj obljetnici otvoren je u dvorcu i Muzej seljačkih buna, u postavu kojega Buna iz 1573. zauzima središnje mjesto. Od ostalih likovnih prikaza nastalih u blizini mjesta događaja ističu se djela Z. Drempetića Hrčića, među kojima su najpoznatija Stubička seljačka buna 1573 (1972) u Gradskome poglavarstvu Donje Stubice i Zdignite brati zastave hej u osnovnoj školi nazvanoj Gupčevim imenom u Gornjoj Stubici. Seljačku bunu tematizira i slika P. Hudeka Bitka kod Stubice (do 1999. u gostionici Grozd u Mariji Bistrici, danas u obiteljskome vlasništvu). Na filmu, Bunu su ovjekovječili Dušan Vukotić, redatelj dokumentarnoga filma Gubecziana (1974), nagrađenoga Grand prixom na festivalu u Beogradu te na Berlinskom međunarodnom filmskom festivalu, i Vatroslav Mimica, scenarist i redatelj igranoga filma Seljačka buna 1573. iz 1975, koji je 1976. nagrađen Velikom brončanom arenom na Pulskome filmskom festivalu; 1979. adaptiranje i za televizijsku seriju Anno Domini 1573. Seljačka buna imala je odjeka i među hrvatskim skladateljima: najpoznatija je pjesma Zdignete, brati, zastave, hej!, ponegdje i s naslovom Puntarska pjesma. Pretpostavlja se da je narodna pjesma iz Hrvatskoga zagorja iz XVI. st., a po mišljenju Lovre Županovića, napjev je nastao transponiranjem žumberačke pjesme Pobjeda nad Francuzima. Tekst pjesme, pretpostavlja Županović, nastao je kao rezultat rada Branka Gavelle i njegovih suradnika na postavljanju drame Matija Gubec M. Bogovića (praizvedba 1936. u HNK-u u Zagrebu). Druga pjesma s temom Bune pojavljuje se s naslovima Seljačka, Puntarska, Le v kup uboga gmajna te s početnim stihom Mi si smo Gupca muške čete (u hrvatskoj verziji) te Le vkup, uboga gmajna (u slovenskoj verziji). Seljačka buna prikazana je i u stripovima Matija Gubec, Stubička avet, Sablast nad Medvedgradom i Puntari Ivice Bednjanca (ciklus povijesnoga stripa u sklopu edicije Nikad robom, između 1963. i 1974), Seljačka buna (2013) Željka Lordanića i 1573. (2019) Nika Titanika (Nikole Plečka). Od 2009. u Donjoj Stubici održava se turistička manifestacija Seljačka buna – Bitka kod Stubice.

LIT.: J. Adamček, Seljačka buna 1573, Zagreb 1968. • Radovi Instituta za hrvatsku povijest (tematski broj), 5(1973) 1. • I. Frangeš, Seljačka buna kao hrvatski književni motiv, Forum, 13(1974) 7–8. • B. Čičko, Od bijesa seljaka oslobodi nas, Gospodine!: uz 430. godišnjicu Seljačke bune 1573., Hrvatsko zagorje, 8(2002) 2. • isti, Matija Gubec i Seljačka buna 1573., u: G. Horjan (ur.), Povijest, baština i kultura Krapinsko-zagorske županije, Krapina 2007. • T. Oroz, Gdje si bio 1573.?, Zagreb 2018.

B. Čičko, M. Klemenčić i J. Lukec