Sermage

Sermage, plemićka obitelj podrijetlom iz okolice Besançona u Burgundiji (Francuska). Zbog neslaganja s apsolutističkom politikom kralja Luja XIV., neki članovi obitelji otišli su u službu Habsburške Monarhije, a među njima i Josip Petar II. (1688–1746), prvi Sermage koji je došao u Hrvatsku i utemeljio hrvatsku granu obitelji. Bio je tajnik austrijskoga generala Josipa Rabatte. Posjedovao je mali posjed Gračec kraj Brdovca. God. 1720. oženio se Julijanom (1682–1760), kćeri susedgradsko-stubičkoga posjednika Ivana Herberta Moscona i Elizabete Čikulin, čime je stekao posjed Mickovo kraj Novih dvora zaprešićkih. Iste je godine dobio hrvatsko-ugarski barunat, a 1723. i hrvatski indigenat. Supruga je nakon smrti svojega bratića I. F. Čikulina (1746), posljednjega muškog potomka obitelji Čikulin, naslijedila 1755. goleme obiteljske posjede (Medvedgrad, Oroslavje Gornje, Susedgrad i dr.), čime je obitelj Sermage postala jednom od moćnijih velikaških obitelji u Hrvatskoj. U svojem dvorcu Oroslavje Gornje, koji je postao središtem obitelji Sermage, okupljala je ondašnju društvenu elitu. Petar III. Troilo (1722–1771) završio je isusovačku gimnaziju u Zagrebu, potom dvije godine boravio u Salzburgu. Posvetio se vojnomu pozivu te sudjelovao u Ratu za austrijsku baštinu (1740–48) i postao kapetanom pukovnije u Glini. Kao kapetan otišao je 1742. s 3500 hrvatskih vojnika kao pomoć Trenkovim pandurima u Bavarsku. Nakon što je 1745. privremeno napustio vojnu službu, posvetio se javnomu i političkomu životu. Bio je kraljevski komornik i banski prisjednik. God. 1749. stekao je grofovsku titulu za sebe i svoje nasljednike. Supruga mu je bila Marija Maksimilijana, rođ. Prašinski (? – 1747), s kojom se oženio 1745. i imao sina Petra Ivana IV. Nepomuka (1746–1804). Tom ženidbom proširio je svoje posjede postavši vlasnikom nekadašnjih posjeda obitelji Prašinski: Marije Bistrice, Sutinskoga i Poznanovca. Nakon smrti prve supruge, oženio se 1755. Anom Marijom Valpurgom, rođ. Drašković (1725–1782), udovicom Petra VIII. Keglevića i kćeri hrvatskoga bana Ivana V. Draškovića, s kojom je imao sinove Mavra (1760–1812) i Josipa (1762–1833). Ona je iz prvoga braka imala kćeri Katarinu (1745–1811), koja se udala za grofa Franju Patačića, komornika i tajnoga savjetnika, i Josipu Mariju (1744–90), koja se udala za Troilova sina Petra Ivana IV. Nepomuka. Tom ženidbom Petar III. Troilo ponovno je proširio svoje posjede stekavši Topolovec, Popovec, Veliki Kalnik, Guščerovec, Lovrečinu, Sveti Križ Začretje te kuću u Zagrebu (danas Opatička ulica 4). Uz to, obitelj Sermage u vlasništvu je imala i posjede Bistru, Stenjevec, Kostanjek, Ljubešćicu, Gregurovec kraj Križevaca, Ladanje Donje i Klenovnik. God. 1755. postao je pravi član visokoga plemstva bečkoga dvora. Sudjelovao je 16 mjeseci u Sedmogodišnjem ratu (1756–63), o čem je kao svjedočanstvo ostalo sačuvano dvadesetak pisama koja je napisao supruzi. Kao vrijedno svjedočanstvo o političkim i društvenim prilikama polovicom XVIII. st. u Europi i Hrvatskoj, pisma je 1923. objavio Josip Matasović u knjizi Die Briefe des Grafen Sermage (prijevod pisama na hrvatski jezik Grof Sermage u zrcalu svojih pisama 1758. objavio je A. Jembrih 2000). God. 1760. postao je pukovnikom, a 1761. generalom. U povodu obljetnice njegove smrti B. A. Krčelić tiskao je 1772. djelo Dužnosti spunjenje proti pokojnomu gospodinu grofuPetru Troillu Sermage od Szomszedvara...

Troilov sin Petar Ivan IV. Nepomuk školovao se u bečkome vojnom učilištu Theresianum, ali ga je otac ispisao te povjerio B. A. Krčeliću, koji ga je privatno poučavao pravu i filozofiji. Bio je visoki činovnik Banskoga stola u doba reformi Josipa II. i protivnik jozefinizma, o čemu svjedoči njegov žestok govor, na kajkavskome, održan na skupštini Zagrebačke županije 3. I. 1785. Od 1788. do 1794. bio je vrhovni ravnatelj Zagrebačkoga školskog okruga i borio se za razvoj hrvatskoga školstva. U braku s Josipom Marijom, rođ. Keglević, imao je petero djece: Rebeku (1769–1813), Ljudevita (1771–1837), Henrika (1775–1832) i Amaliju (1780–1855). Amalija se udala 1800. za svojega polustrica Mavra i s njim imala četvero djece: Dioniza Gašpara (1801–1870), Karolinu (1806–1880), Henrietu Reginu Karlu (1811–1895) i Albertinu (1813 – ?). Dioniz Gašpar naslijedio je posjed Oroslavje Gornje. Bio je pristaša Unionističke stranke u Hrvatskoj i protivnik Lj. Gaja i J. Jelačića. Za revolucije 1848–49. prebjegao je Mađarima, ali je poslije bio amnestiran te je bio virilni član Hrvatskoga sabora od 1861. God. 1829. oženio se Rosom Csaky (1803–1872), s kojom je imao sinove → Rikarda (1831–1903), pisca i političara, i Artura (1839–1902) te kćer Gabrijelu (1832–1913).

Drugi sin Artur oženio se Leonijom Arco, a kći Gabrijela udala se za Rudolfa von Hackelberga zu Höchenberga. Dionizova sestra Karolina živjela je u kuriji Podgrađe kraj Marije Bistrice, a bila je udana za Antuna Kirschhofera, violinista i profesora prve zagrebačke glazbene škole. Njezina sestra Albertina udala se za Sigismunda Pastoryja, a Henrieta Regina Karla za pruskoga grofa i generala Ernesta von Schlippenbacha, koji se borio u Krimskome ratu (1853–56), a pomogao je obnovu evangeličke crkve u Zagrebu. Kao miraz dobila je dvorac Sveti Križ Začretje. Imali su petero djece: Jelku (1835–1917), Artura (1837–1881), Stjepana (1842–1910), Ivana (1846–1926) i Mariju (1851–1930). Nakon suprugove smrti, odselila se 1886. njegovoj obitelji u Prusku, a dvorac Sveti Križ Začretje prodala je 1887. Janku Vranyczanyju, bratiću Ljudevita Vranyczanyja.

Rebeka, kći Petra Ivana IV. Nepomuka, udala se za grofa Franju III. Vojkovića i od 1818. bila je vlasnica dvorca Sveti Križ Začretje te posjeda Legrad u Mokricama kraj Oroslavja, koji je dijelila s polutetom Juditom. Njezin brat Henrik oženio se Reginom Oršić Slavetićki; imali su djecu Ernestinu (1801 – ?) i Otona (1810–1877). Oton je bio veliki župan križevački (1850–54) i prisjednik Banskoga stola u Zagrebu. Bio je i veliki pristaša bana J. Jelačića, koji ga je 1848. imenovao predsjednikom Bojnoga odsjeka Banske vlade, u kojoj je funkciji zapovijedao pukovnijom banderijalnih husara u revoluciji 1848–49. Za svoje zasluge dobio je Viteški križ Reda sv. Leopolda i vojnički križ. Prvi je prevoditelj pjesme Mignon Johanna Wolfganga Goethea na hrvatski jezik. Ljudevit se oženio Anom, rođ. pl. Novosel, nećakinjom biskupa M. Vrhovca. Nije imao muškoga potomka, već kćeri Francisku (1806–1880), udanu za Karla pl. Jelačića, Alojziju (1807–1887), Johanu (1816–1878), udanu za M. Ožegovića, i Donatu Antoniju (1826–1913), udanu za bana L. Raucha.

Nakon smrti supruge Josipe Marije 1790, Petar Ivan IV. Nepomuk oženio se groficom Katarinom, rođ. Nadasdy, što je izazivalo otpor obitelji. Nakon što je završio mandat vrhovnoga ravnatelja Zagrebačkoga školskog okruga, 1794. otišao je u Graz na očevo imanje, gdje se bavio botanikom i povremeno sudjelovao na skupovima štajerskih velikaša. Iz toga braka imao je sina Karla Ivana Petra (1793–1851), koji se školovao na vojnome učilištu Theresianum u Beču. God. 1818. završio je filozofiju i pravo te 1826. kemiju i rudarstvo na rudarskoj akademiji u Schemnitzu (Banská Štiavnica u Slovačkoj), nakon čega je počeo raditi kao predsjednik Kraljevskoga okružnog rudarskog suda, a bio je imenovan i prisjednikom Banskoga stola. Kao virilni član Hrvatskoga sabora aktivno se uključio u politički život i 1832. sudjelovao u radu Hrvatskoga sabora, gdje se borio za hrvatska municipalna prava i protiv mađarizacije, o čem svjedoči njegova pisana ostavština. U Beču je 1836. objavio knjižicu Prvotno ujedinjenje Kraljevstava Hrvatske, Dalmacije i Slavonije s ugarskom krunom (Die ursprüngliche Vereinigung der Königreiche Croatien, Dalmatien und Slavonien mit der Krone Ungarns), u kojoj je dokazivao pravo na samostalnost Trojedne Kraljevine, što je potkrijepio i povijesnim dokumentima. U njegovu čast napisani su mnogi govori i ispjevane prigodne pjesme, koje se čuvaju u NSK-u u Zagrebu. God. 1834. postavljen je za vrhovnoga ravnatelja Zagrebačkoga školskog okruga kao treći Sermage koji je obavljao tu dužnost. Darovao je velik fond knjiga knjižnici Pravnoga fakulteta u Zagrebu. Primio je Križ papinskoga Reda sv. Grgura 1835, a 1836. otišao je u Beč, gdje je preuzeo službu visokoga savjetnika za zemljomjerstvo i rudarstvo. Bio je oženjen groficom Marijom Lujzom Kristinom, rođ. Bressler (1804–1866) i s njom imao petero djece: Paulinu (1822 – ?), KolomanaTroila (1827–1856), Mariju (1830 – ?), Alfreda Troila (1831–1913) i Klaru (1836–1909), koja se udala za kneza Richarda von Lichtensteina.

Josip, brat Petra IV. Ivana Nepomuka, filozofiju je studirao kod isusovaca u Trnavi (Slovačka), a zatim u Rimu (1777–82), gdje je doktorirao teologiju. Za svećenika je zaređen 1784. Bio je župnik crkve sv. Marka u Zagrebu i kanonik Zagrebačkoga kaptola, a od 1798. do 1809. upravitelj zagrebačkoga plemićkog konvikta. Od 1812. do 1833. bio je ravnatelj Zagrebačkoga školskog okruga, kao drugi Sermage na toj dužnosti. Bio je veliki mecena i dobrotvor školske mladeži te pristaša hrvatskoga narodnog preporoda. Zaslužan je za povećanje fonda knjižnice Kraljevske akademije u Zagrebu (danas NSK) i njezino proglašenje 1819. prvom javnom knjižnicom u Hrvatskoj. Protivio se uvođenju mađarskoga jezika u hrvatske škole 1825. Zahvaljujući njemu, M. Smodek počeo je na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu predavati hrvatski kajkavski jezik. O svojem trošku dao je oslikati crkvu sv. Katarine u Zagrebu. Njegovim sredstvima izrađene su 1829. prve nagradne kolajne za najbolje učenike hrvatskih škola. S profesorima Imbrom Dominom i Ljudevitom Jelačićem osnovao je 1816. zakladu u korist knjižnice Pravoslovne akademije.

LIT.: A. Cuvaj, Tri grofa Sermage vrhovni ravnatelji nauka, Zagreb 1913. • A. Jembrih, Grofovi Sermage i njihova kulturna, književna i politička djelatnost, u: Bedekovčina: stara i plemenita, Bedekovčina 1997. • M. pl. Kunić, Životopis prečasnog i visokorođenog gospodina Josipa grofa Sermagea Susedgradskoga, Zaprešićki godišnjak, 7(1997). • V. Huzjan, Obitelj Sermage u Krčelićevim Annuama, Gazophylacium, 12(2007) 3–4. • A. Szabo, Grof Karlo Ivan Petar Sermage, hrvatski političar i preporoditelj, u doba uspona politike Hrvatskoga narodnog preporoda (1790.–1848.), ibid. • M. Flögel, Dvor Sveti Križ Začretje od 1620. do danas: tragom graditelja, vlasnika i korisnika, Zagreb 2008.

B. Čičko