Sigismund Luksemburgovac

Pisanello, Sigismund Luksemburgovac, 1433; Kunsthistorisches Museum, Beč

Sigismund Luksemburgovac (Žigmund Luksemburški), hrvatsko-ugarski kralj od 1387, rimsko-njemački car od 1411, češki kralj od 1419 (Nürnberg, Njemačka, 15. II. 1368 – Znojmo, Češka, 9. XII. 1437). Posljednji potomak dinastije Luksemburgovaca. Pravo na hrvatsko-ugarsko prijestolje stekao je ženidbom s Marijom (1385), kćerju Ludovika I. Anžuvinca. Iako je za trajanja tzv. protudvorskoga pokreta u Hrvatskoj (1385–1408) uspio vojno slomiti pobunjene hrvatske i ugarske velikaše, njihove bosanske saveznike predvođene bosanskim kraljevima Stjepanom Dabišom i Tvrtkom II., te naposljetku hrvatsko-ugarskoga protukralja Ladislava I. Napuljskoga, u sukobu s Mletačkom Republikom (1412–23) trajno je izgubio Dalmaciju. U znak zahvalnosti za svu pomoć koju su mu pružali grofovi Celjski tijekom borbi protiv pobunjenika i za neuspjela protuosmanskoga križarskog rata 1396, najprije im je 1397. darovao utvrde Vrbovec i Vinicu, a 1399. cijelu nekadašnju Zagorsku i Varaždinsku županiju, čime je utemeljena Zagorska grofovija sa središtem u Krapini. Svoju privrženost Celjskima, Sigismund je potvrdio 1405, kada se u Krapini oženio → Barbarom Celjskom.

LIT.: V. Klaić, Povijest Hrvata, 2, Zagreb 1901. • D. Karbić, Povijesni podaci o burgu Vrbovcu (1267.–1524.), u: T. Tkalčec, Burg Vrbovec u Klenovcu Humskome: deset sezona arheoloških istraživanja, Zagreb 2010. • D. Karbić i dr., Povijesni podaci o burgu Velikom Taboru od prvih spomena do Seljačke bune 1573, u: Tajanstvena gotika: Veliki Tabor i kapela sv. Ivana (katalog izložbe), Gornja Stubica 2012.

K. Regan