Tahi (Tahy), Franjo
Tahi (Tahy), Franjo (Ferenc Tahy Tahvár es Tarkő, Franciscus de Tah), vlastelin i vojni zapovjednik (?, 1526 – Susedgrad, 3. X. 1573). Sin Ivana Tahija, hrvatskoga bana i upravitelja vranskoga priorata, i Magdalene, kćeri Jurja Stražemanskoga, istaknutoga velikaša iz Požeške županije, jajačkoga i srebreničkoga bana. Nakon smrti oca, 1534. naslijedio je s bratom Jurjem posjede u Požeškoj županiji, Kamengrad i Bukovicu (Špišić Bukovicu) te Čaklovac. Cijeli je život posvetio vojničkomu zvanju i borbama s Osmanlijama te se brzo uspinjao u tadašnjoj vojnoj hijerarhiji. Već u mladim danima suočio se s posljedicama osmanskih osvajanja, jer je 1536. ostao bez grada Sagwyjna, a sljedeće 1537. sudjelovao je u obrani Požege i okolice. God. 1538. uspješno je provalio u Požešku kotlinu do Kaptola sa stotinjak konjanika i pedesetak strijelaca. Na povratku mu se pridružilo okolno stanovništvo, no sustigli su ga požeški sandžak-beg Arslan-beg i njegove četovođe koji su razbili Tahijev odred blizu Bijele Stijene. Kralj Ferdinand I. zadužio ga je 1541. da brani njegove utvrde u Slavoniji. Kad su Osmanlije 1545. provalili u Hrvatsko zagorje kraj Konjščine, Franjo je bio jedan od vojnih zapovjednika koji su pod vodstvom bana Nikole IV. Šubića Zrinskoga i Jurja Wildensteina, zapovjednika kraljeve vojske u Slavoniji, doživjeli poraz. Kralj ga je 1550. imenovao zapovjednikom i upraviteljem strateški važne utvrde Siget (capitaneus et provisor arcis nostrae Zygeth), koja se nalazila na liniji osmanskih prodora u srednju Europu. Potom je 1553–54. obnašao dužnost prekodunavskoga oblasnog kapetana. Već je tada bio izuzetno cijenjen na kraljevskome dvoru te je imao značajnu ulogu u javnome i društvenome životu. Nakon 1556. sa šurjakom Nikolom IV. Zrinskim sudjelovao je u ustroju protuosmanske obrane. Kralj ga je 1553. imenovao majstorom kraljevskih konjušnika (agazonum regiorum magister), a 1563. postao je i kraljevski savjetnik (Caesareae ac Regiae Majestatis consiliarius). U međuvremenu je nastavio širiti svoje posjede i povezivati se s tada najmoćnijim velikaškim obiteljima, Zrinskima i Erdődyjima. Ženidbom s Jelenom (? – 1569), sestrom Nikole IV. Šubića Zrinskoga, stekao je 1553. nekadašnji prioratski posjed Božjakovinu (Brckovljani) i posjedovao ga do 1563, kada ga je zbog nepoznatih razloga vratio svojemu šurjaku. Nakon Nikoline pogibije kraj Sigeta 1566, Franjina supruga Jelena vodila je spor oko Božjakovine, tražeći da joj se vrati kao miraz. Spor je okončan 1573. u Jeleninu korist i Franjo je po drugi put uveden u posjed vlastelinstva, no kako je iste godine umro, posjed su naslijedili njegovi sinovi. God. 1556. kupio je od Wolfa Engelberta Turjaškoga za 25 000 forinti posjed Stattenberg, jedno od najvećih i najunosnijih vlastelinstava u Donjoj Štajerskoj. Polovicu vlastelinstva Mokrice kupio je 1558, a drugu je polovicu kupio Luka Sekelj, đurđevački i koprivnički kapetan te potonji vrhovni kapetan Hrvatske i Slavonske krajine, koji je svoju polovicu Mokrica 1559. prodao Ambrozu Gregorijancu. Gregorijanec je 1560. otkupio i Tahijevu polovicu mokričkoga vlastelinstva. Iste godine Franjo je postao zapovjednik utvrde Pápa (blizu Veszpréma). Zahvaljujući poznanstvu s dvorskim sudcem Andrijom III. Báthoryjem, potajno je od njega kupio 1564. polovicu susedgradsko-donjostubičkoga vlastelinstva za 44 000 forinti, koje je tada bilo jedan od najvećih posjeda u sjevernoj Hrvatskoj. Dolazak Franje Tahija na vlastelinstvo izazvao je u sljedećih desetak godina niz sukoba s ostalim nasljednicima koji su smatrali da imaju pravo na vlasništvo nad susedgradsko-stubičkim posjedom. Suvlasnica posjeda Uršula Meknyczer sa zetovima, uz pomoć medvedgradskoga vlastelina Ambroza Gregorijanca, prisvojila je Tahijevu polovicu vlastelinstva te otjerala njegovu suprugu Jelenu i djecu s posjeda dok se on nalazio u Požunu. Kako bi se stanje smirilo, uvedena je 1566. komorska uprava na vlastelinstvu, koja je trajala do 1569. Između 1569. i 1571. Tahi je postao jedini vlasnik na posjedu, što je privremeno stabiliziralo prilike na vlastelinstvu, no sukob među suvlasnicima naposljetku je rezultirao seljačkom pobunom u siječnju 1573 (→ Seljačka buna 1573). U samoj buni nije sudjelovao. U pismu đurskomu biskupu Antunu Vrančiću, poslanome iz Susedgrada 6. IX. 1573, Tahi piše da je »lišen snage, nogu i ruku...« i moli vladara da mu svake godine preko vrhovnoga tridesetničara kraljevine isplaćuje do kraja života 1000 rajnskih forinti. Stoga podatak o 4. VIII. kao datumu njegove smrti, uklesan na njegovoj nadgrobnoj ploči, nije točan. Vjerodostojniji je podatak naveden u Trakošćanskome ljetopisu, po kojem je umro 3. X. 1573. u Susedgradu. Pokopan je u župnoj crkvi Presvetoga Trojstva u Donjoj Stubici. U kanonskim vizitacijama 1622. tadašnji kanonik i arhiđakon, a poslije zagrebački biskup Benedikt Vinković zapisao je da je u toj crkvi vidio grobnicu Franje Tahija te da je crkva oskvrnuta jer je u njoj pokopan heretik i da su u njoj za njegova života propovijedali protestantski propovjednici. Izvorni reljef nadgrobne ploče Franje Tahija čuva se u Muzeju seljačkih buna u Gornjoj Stubici. Tahi je jedna od poznatijih osoba hrvatske povijesti. Bio je protestant i jedan od najmoćnijih velikaša u Hrvatsko-slavonskome kraljevstvu XVI. st.
LIT.: A. Ivić, Nešto o Franji Tahiju, Savremenik, 3(1908) 11. • J. Buturac, Plemićke obitelji i njihovi posjedi ili gospoštije u požeškom kraju od XIII–XVI stoljeća, Požeški zbornik, 5, 1984. • B. Čičko, Nemirno 16. stoljeće: Seljačka buna 1573. i raspad vlastelinstva, u: G. Horjan (ur.), Osam stoljeća Stubice, Gornja Stubica–Donja Stubica 2009. • I. Tahy, Tahyak és azokkal rokon családok, Budimpešta 2012. • T. Pálosfalvi, The Noble Elite in the County of Körös (Križevci) 1400–1526, Budimpešta 2014.
B. Čičko