Trakošćan

utvrda i dvorac s jezerom, XII–XIX. st.

utvrda i dvorac, XIII–XIX. st.

dvorac

Trakošćan, srednjovjekovna utvrda i dvorac u istoimenome naselju (19 stanovnika; općina Bednja) na ulazu u dolinu rijeke Bednje između Maceljskoga gorja, Ravne gore i Strahinjščice. Najkasnije od druge polovice XIV. st. sjedište je istoimena plemićkog posjeda, a od XVI. st., zajedno s Kamenicom i poslije Klenovnikom, i sjedište → trakošćanskoga vlastelinstva (trakošćansko-klenovničkoga vlastelinstva). Iako se u izvorima toponim Trakošćan prvi put spominje 1334. u popisu župa Zagrebačke biskupije, a sama utvrda u ispravi kralja Sigismunda Luksemburgovca iz 1399, najstariji dijelovi njegove jezgre podignuti su u drugoj polovici XIII. st., u doba kada su Hrvatskim zagorjem gospodarili najprije zagorski knezovi, a zatim moćni Gisingovci. U njihovu vlasništvu Trakošćan se nalazio do 1339, kada ga je u kraljevo ime zaposjeo slavonski ban Mikac Mihaljević. Pod kraljevskom upravom bio je do 1399, kada ga je hrvatsko-ugarski kralj Sigismund Luksemburgovac darovao grofu Hermanu II. Celjskomu. U vlasništvu njegovih potomaka bio je do 1461, kada ga je pak Katarina Branković, udovica Ulrika II. Celjskoga, zajedno s drugim zagorskim utvrdama prodala slavonskomu banu Janu Vitovcu. Potom su 1468. Trakošćan naslijedili njegovi sinovi Ivan, Juraj i Vilim, koji su ga držali do 1488, kada im ga je zbog pobune protiv kralja Matije Korvina oduzeo kapetan Jakov Sekelj. Iako je Matija Korvin darovao Trakošćan sinu Ivanišu zajedno s drugim Vitovčevim utvrdama u Hrvatskome zagorju, Sekelj ih je odbio predati dok mu se ne podmire troškovi koje je imao u sukobu s Vitovcima. Spor između Sekelja i Ivaniša trajao je do nagodbe 1494, kada je Ivaniš na ime duga od 16 000 florena predao Trakošćan, Vinicu i Kamenicu, dok mu je Sekelj zauzvrat prepustio Varaždin, Krapinu, Oštrc, Lobor, Veliki i Mali Tabor, Vrbovec i Greben. Prije 1497. Ivaniš je ponovno ušao u posjed Trakošćana i držao ga do 1503, kada ga je prepustio svojemu vjernom suradniku i slavonskomu banovcu Ivanu Gyulayu starijemu. Njegovi nasljednici upravljali su Trakošćanom sve do 1567, kada je smrću Ivana Gyulaya mlađega obitelj izumrla. Zatim je upravu preuzeo carski i kraljevski fisk, koji ga je 1569. dao u zalog Draškovićima, a 1584. temeljem kraljevske darovnice prepustio u puno vlasništvo, zajedno sa susjednim kameničkim vlastelinstvom. U posjedu Draškovića Trakošćan je bio, uz kraći prekid 1645–51, kada se nalazio u rukama Nikole VII. Zrinskoga, sve do 1945, kada su ga komunističke vlasti nacionalizirale.

Nakon gubitka vojne uloge, Trakošćan je životario u sjeni Klenovnika, rezidencijalnoga dvorca Draškovića, sve do polovice XIX. st., kada je po nalogu Jurja VI. Draškovića, vjerojatno po nacrtima Michaela Riedla i poslije pod vodstvom skupine arhitekata iz Graza, započela regotizacija stare romaničko-gotičko-barokne utvrde u duhu historicizma. Odvijala se u trima građevinskim fazama (1844–49, 1862–69. i 1875–97). Iako je u tim radovima Trakošćan pretvoren u reprezentativni dvorac usred park-šume s rijetkim drvećem, umjetnim jezerom i vrtnim građevinama, većim dijelom izmijenjena mu je tek unutrašnjost, tako da je u osnovnim crtama sačuvao svoj vanjski izgled iz XVII. st. U perivoju se nalazi kapelica Sv. križa, izgrađena polovicom XVIII. st. u duhu baroknoga klasicizma. Dali su ju sagraditi Kazimir Drašković i njegova supruga Suzana Malatinski. Osobitu draž daje joj cjelokupan inventar potreban za bogoslužje. Nakon Drugoga svjetskog rata dvorac je zbog nebrige počeo propadati. Radovi na obnovi započeli su 1952, što je 1954. rezultiralo osnivanjem muzeja sa stalnim postavom.

Dvorac leži na vrhu stožastoga brežuljka neposredno iznad umjetnoga jezera. Pristupa mu se s juga, pa prolazeći kružno duž bedema vanjske utvrde, ulazi se sa sjeveroistoka. Najstariji dio Trakošćana unutrašnja je utvrda, jezgru koje čini romanički plemićki grad kastelne osnove iz XIII. st. To je bila manja utvrda nepravilna trapezastog tlocrta, koja se sastojala od palasa oslonjenoga s unutrašnje strane na sjeveroistočni bedem te unutrašnjega dvorišta sa samostojećom kvadratnom utočišnom ili branič-kulom. Najkasnije za vladavine Celjskih oko zidova prvotne jezgre podižu se stambena krila, koja omeđuju manje unutrašnje dvorište s cisternom. U takvome obliku Trakošćan je dočekao vladavinu Draškovića, koji su najprije 1592. u duhu renesansnoga vojnog graditeljstva, podigli na zapadnome uglu veliku okruglu baterijsku kulu, a tijekom prve polovice XVII. st. vanjsku utvrdu, bedemi koje opasuju veliko polukružno dvorište ispred sjeveroistočnoga krila jezgre. Taj pojas bedema s jugoistočne je strane učvršćen ugaonom okruglom baterijskom platformom (danas južna kula), manjom polukružnom kulom te ulaznom kulom s pokretnim mostom koja je u XIX. st. zamijenila manji ulazni kompleks.

O spomeničkoj cjelini Trakošćana, koju čine dvorac i pridružene građevine te park-šuma s jezerom, ukupne površine 87 ha, skrbi se muzejska ustanova Dvor Trakošćan, osnovana 1953. Uspostavom muzejske ustanove, započela je i postupna, etapna obnova dvorca i uređenja Muzeja na temelju konzervatorske koncepcije, koju je osmislila Zdenka Munk. Prvi dio Muzeja otvoren je polovicom 1954. nakon uređenja prizemlja, potkraj 1956. otvorene su izložbene prostorije na prvome katu, a 1961. završena je i treća etapa obnove te su otvorene prostorije na drugome katu. Nakon početnoga zamaha, nastupio je zastoj u uređenju dvorca, koji je u 1980-ima ponovno bio u lošem stanju. Stoga se u 1990-ima ponovno pristupilo obnovi, nakon koje je novi stalni postav Muzeja otvoren 2007. Muzeološku koncepciju izradio je povjesničar umjetnosti V. Maleković, a nakon njegove smrti dopunila ju je Jelena Borošak-Marjanović iz Hrvatskoga povijesnog muzeja. Likovni postav osmislio je arhitekt Mario Beusan. Koncepcija Muzeja temelji se na usporednome prikazu izgradnje dvorca, u rasponu od njegove fortifikacijske do rezidencijalne namjene, te na prikazu života vlasnika dvorca, plemićke obitelji Drašković. Od početnih osam prostorija (1954), muzejski je prostor do danas proširen na 34 prostorije, s ukupnom površinom od 1457 m². Muzej posjeduje vrijednu građu iz razdoblja od renesanse do historicizma, podijeljenu u nekoliko zbirki: namještaja, oružja, slika i grafika, knjiga, fotografija, posuđa i mješovitoga sadržaja (varia). Trakošćan je jedan od malobrojnih objekata u Hrvatskoj s djelomično sačuvanim izvornim inventarom, tijesno vezanim uz arhitektonski okvir i život njegovih vlasnika. Građa je izložena u originalnim prostornim cjelinama, u izvornoj funkciji. Prvi ravnatelj Muzeja bio je Vilim Leskošek, 1984. naslijedio ga je Stjepan Jerković, a njega 1987. Adam Pintarić, koji je ustanovu, uz dva kustosa, vodio do 2022. Dužnost ravnateljice Muzeja od 2023. obnaša Gorjanka Horjan.

Dvorac Trakošćan smatra se jednim od najatraktivnijih dvoraca u Hrvatskoj, stoga je i važno turističko odredište na području Hrvatskoga zagorja. Godišnje ga posjeti oko 70 000 posjetitelja. Osim stalnoga postava, posjetitelje privlače i mnogobrojne kulturne manifestacije: koncerti u sklopu Varaždinskih baroknih večeri, Prvi svibanjski izlet, Noć muzeja, Škola filatelije. U galerijama dvorca održavaju se i povremene umjetničke izložbe, a u polivalentnoj dvorani javna predavanja, seminari i radionice. Trakošćan nije samo spomenik graditeljstva i muzej, već i spomenik prirode i perivojne kulture. Neposredna okolica dvorca s jezerom oblikovana je kao pejzažni park, koji obuhvaća staze, putove i mostiće; 2015. oko Trakošćanskoga jezera otvorena je poučna staza Put vila, duga 5 km, s 20 poučnih točaka te ribarskom kućicom, uređenom u informacijsku točku.

LIT.: V. Leskošek, Trakošćan, Varaždin 1984. • Z. Balog, Građevinski razvoj Trakošćana, Kaj, 21(1988) 1–2. • isti, O najranijoj povijesti trakošćanske utvrde, Muzejski vjesnik, 15(1992). • I. Srša, Dvor Trakošćan u 19. stoljeću: prilozi za povijest graditeljskih obnova i opremanje interijera, Kaj, 36(2003) 4–5. • M. Beusan, Dvor Trakošćan – od feudalne utvrde do rezidencije grofova Drašković, Kaj, 38(2005) 4–5. • S. Krznar i I. Mravlinčić, Trakošćan: burg-muzej Trakošćan 2007.

K. Regan i A. Srednoselec