Tuđman, Franjo

Franjo Tuđman sa suprugom i kćeri u Velikome Trgovišću

Tuđman, Franjo, državnik i povjesničar (Veliko Trgovišće, 14. V. 1922 – Zagreb, 10. XII. 1999). Nakon smrti majke Justine (1929), za obitelj su se skrbili otac Stjepan i pomajka Olga, koji su smrtno stradali 1946. pod nedovoljno razjašnjenim okolnostima (prevladava priča po kojoj je oca, kritičara nove vlasti, likvidirala politička policija OZNA). U rodnome mjestu pohađao je pučku školu (1929–33), a u Zagrebu Državnu mješovitu građansku školu kralja Tomislava (1935–39) te Trgovačku akademiju (1939–41). Kao srednjoškolac bio je 1940. pritvoren zbog sudjelovanja u ljevičarskoj manifestaciji. U proljeće 1941. prekinuo je školovanje i uključio se u antifašistički pokret; od 1942. bio je član KPJ. Djelovao je ilegalno u Zagrebu te ponajviše na području Zagorja; od 1942. bio je voditelj ilegalne partizanske tiskare koja je objavljivala → Glas Hrvatskog zagorja, od 1943. zamjenik komesara 2. zagorskoga partizanskog odreda, a od 1944. zamjenik komesara Brigade »Braća Radić«, komesar 32. divizije te načelnik Personalnoga odjela štaba X. korpusa. Za rata služio se kodnim imenom Francek. U siječnju 1945. upućen je u Vrhovni štab NOVJ u Beogradu, gdje je radio u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva narodne obrane, kao načelnik Drugoga (organizacijskog) odjela, a od 1957. u Generalštabu JNA, kao načelnik Studijskoga odjela Prve uprave. Od 1959. bio je pomoćnik glavnoga urednika Vojne enciklopedije. Od polovice 1950-ih objavljivao je radove iz područja vojne povijesti i doktrine, u kojima je, na temelju iskustva antifašističkoga rata u Jugoslaviji, zastupao ideju o obuhvatnome značenju partizanskoga rata i koncepcije naoružanoga naroda, što je cjelovitije izložio u knjizi Rat protiv rata: partizanski rat u prošlosti i budućnosti (1957). God. 1957. završio je Višu vojnu akademiju, a potkraj 1960. bio je promaknut u čin general-majora. God. 1960. objavio je knjigu Stvaranje socijalističke Jugoslavije, prevedenu i na slovenski, koja je u dijelu vojnoga vrha primljena s kritikom. Na osobni zahtjev, 1961. napustio je djelatnu vojnu službu i preselio se u Zagreb, gdje je postao direktor (1961–67) novoosnovanoga Instituta za historiju radničkoga pokreta Hrvatske. Postavio je ambiciozan plan razvoja Instituta, okupio mnogobrojne suradnike, a 1963. pokrenuo i časopis Putovi revolucije, kojemu je bio glavni i odgovorni urednik (1963–66). Istodobno je 1963. postao izvanredni profesor na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu, a 1965. doktorirao je iz povijesnih znanosti na Filozofskome fakultetu u Zadru tezom Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941. Od 1965. do 1969. bio je zastupnik u Prosvjetno-kulturnome vijeću Sabora SRH i predsjednik Komisije za naučni rad. Zbog suprotstavljanja službenim partijskim stajalištima te kritičkoga pisanja o Drugome svjetskom ratu, u ožujku 1964. bio je optužen za »buržoasko-nacionalističko skretanje u pristupu nacionalnomu pitanju«, a u travnju 1967. prisiljen na povlačenje s mjesta direktora Instituta, isključen iz Saveza komunista, uklonjen sa Sveučilišta i umirovljen. Od tada je djelovao u Matici iseljenika Hrvatske i Matici hrvatskoj (član Upravnoga i Izvršnoga odbora, predsjednik Komisije za povijest, član izdavačkoga odbora Hrvatskoga tjednika); nastupao je na tribinama i objavljivao radove o povijesnim i suvremenim temama. Posebno se bavio pitanjem mogućnosti malih naroda da ostvare ravnopravnu ulogu u svjetskoj povijesti te njihovim pravom na samoodređenje, što je tema njegove knjige Velike ideje i mali narodi (1969). Nakon sloma Hrvatskoga proljeća, bio je uhićen u siječnju 1972. i na političkome procesu osuđen na dvije godine zatvora (veću kaznu navodno je izbjegao zahvaljujući zagovoru M. Krleže kod J. Broza - Tita), no poslije mu je kazna smanjena na devet mjeseci. U veljači 1981. ponovno je osuđen na tri godine zatvora i pet godina zabrane javnoga djelovanja zbog intervjuâ inozemnim medijima, kao i intervjua objavljena u emigrantskome listu Hrvatska država, u kojima je govorio o neravnopravnosti Hrvatske, progonu disidentskih intelektualaca i preuveličavanju broja žrtava logora Jasenovac. U zatvoru u Lepoglavi bio je od siječnja 1982. do veljače 1983, kada je pušten radi liječenja; u svibnju 1984. vraćen je u zatvor na izdržavanje ostatka kazne, ali je u rujnu iste godine, zbog lošeg zdravstvenog stanja, uvjetno pušten iz zatvora. Kako mu je bilo onemogućeno javno djelovanje u Jugoslaviji, neke je svoje knjige objavio u inozemstvu (Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi, 1981). U jesen 1989. objavio je knjigu Bespuća povijesne zbiljnosti: rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja, koja je izazvala golem interes (1989–90. objavljena su četiri izdanja), ali i kritičke rasprave (u prijevodu na engleski iz 1996, Horrors of War: historical Reality and Philosophy ispušteni su neki dijelovi). Od 1987, kada mu je bila vraćena putovnica, putovao je po Kanadi i SAD-u, potom po Europi, gdje je držao predavanja hrvatskim iseljenicima, zauzimajući se za hrvatsku nacionalnu pomirbu i povezivanje domovine i dijaspore. Sluteći slom komunizma, u lipnju 1989. osnovao je Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) s idejom da se na programu državnoga osamostaljenja Hrvatske uspostavi sveopći nacionalni pokret koji bi okupio različite političke sastavnice i ideološke tradicije: od starčevićanskoga pravaškog nacionalizma, radićevskoga mirotvornog pokreta do hrvatske državotvorne ljevice. HDZ je pobijedio na prvim višestranačkim izborima u travnju i svibnju 1990, a on je kao predsjednik stranke potkraj svibnja 1990. u Saboru izabran za predsjednika Predsjedništva SRH; nakon donošenja novoga ustava (1990), na predsjedničkim izborima u kolovozu 1992. izabran je za predsjednika Republike; u lipnju 1997. ponovno je izabran na taj položaj. Pod njegovim je vodstvom HDZ pobijedio na svim parlamentarnim izborima u tome razdoblju: 1992. i 1995 (Zastupnički dom) te 1993. i 1997 (Županijski dom). Od svibnja 1990. do kraja života bio je ključni sudionik hrvatske unutarnje i vanjske politike. U doba raspada SFRJ vodio je politiku preustroja Federacije u savez suverenih država ili mirnoga razlaza njezinih članica, a istodobno poticao jačanje obrambene sposobnosti Hrvatske i oblikovanje Hrvatske vojske. Kombinacijom stalnoga pregovaranja (i primirja) i povremene primjene vojne snage iscrpljivao je snagu JNA, izborio se za međunarodno priznanje Hrvatske i njezin prijam u Ujedinjene narode (1992), uspio je ugušiti velikosrpsku pobunu u Hrvatskoj (1995) i do 1998. postupno vratiti preostale okupirane teritorije (mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja 1996–98, na temelju sporazuma postignutoga tijekom pregovora u Daytonu 1995) te ostvariti teritorijalnu cjelovitost države. Zasluge za nastanak hrvatske države uglavnom mu ne poriču ni politički neistomišljenici. Prijepornom, osobito u inozemstvu, drže njegovu politiku prema BiH. Bio je član Društva hrvatskih književnika (od 1970), Hrvatskoga centra PEN-a (od 1987), a od prosinca 1992. redoviti član HAZU-a. Ostala su mu značajnija djela: Okupacija i revolucija (1963), Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji 1918–1941 (1–2, 1993), Usudbene povjestice (1995), i zbirka tekstova Povijesna sudba naroda (1996, prevedena na njemački, mađarski, bugarski, češki i makedonski jezik).

Nakon premještaja u Beograd 1945, tek je povremeno boravio u rodnome kraju. Na to je vjerojatno utjecala i nerazjašnjena smrt oca mu Stjepana (prijeratnoga člana Hrvatske seljačke stranke i općinskoga načelnika Velikoga Trgovišća, potom vijećnika AVNOJ-a i ZAVNOH-a) te pomajke Olge 1946, nakon čega su očeva braća prodala njihovu kuću (danas uređena kao Spomen-kuća dr. Franje Tuđmana). Od 1954. do 1962. javljao se u listu Glas Hrvatskog zagorja, koji je izlazio u Zagrebu i Krapini, a bio je i jedan od autora monografije o 32. zagorskoj diviziji (1959). Uz kraće navode o srodnicima, prijateljima i poznanicima iz Velikoga Trgovišća, u njegovim dnevničkim zapisima, nastalima nakon 1971 (Petrinjska 18: zatvorski dnevnik iz 1972, 2003; Osobni dnevnik 1973–1989, 1–3, 2011), znatna je pozornost pridana obilascima roditeljskoga groba o danu Svih svetih, sve do 1987, kada je – izviješten da su počinitelji dvostrukoga ubojstva pripadali Upravi državne bezbjednosti kotara Klanjec – posmrtne ostatke dao prenijeti na zagrebački Mirogoj. Vedriju stranu njegovih zavičajnih veza čine boravci u zagorskim toplicama, a znao ih je isticati i u političkim govorima, oslovljavajući prigodno okupljene s »Moji dragi Zagorci«.

Uoči izbora 1990. kao predsjednik HDZ-a održao je govor na predizbornome skupu u Zaboku. Nakon što je Veliko Trgovišće postalo općinskim središtem, njegov je rođendan proglašen Danom općine. Otada pa do kraja života redovito je prisustvovao proslavama Dana općine i prigodnim revijalnim nogometnim utakmicama. Kuću obitelji Tuđman na ulazu u Veliko Trgovišće iz smjera Zagreba obnovila je u 1990-ima HDZ-ova Zaklada hrvatskog državnog zavjeta. U kući je uređen memorijalni muzej, a ispred nje postavljeno je Tuđmanovo poprsje (rad kipara Krune Bošnjaka, 2001). Uređena je i stara školska zgrada, u kojoj je Tuđman pohađao pučku školu te je 2008. otvorena kao spomen-škola s čitaonicom i galerijom. Od 2008. ondje se održavaju znanstveno-povijesni susreti Dani dr. Franje Tuđmana – Hrvati kroz stoljeća (izlaganja tiskana u zbornicima). Ispred škole podignut mu je 2013. spomenik, rad kipara Kuzme Kovačića.

LIT.: Ž. Krušelj, Franjo Tuđman, Zagreb 1991. • D. Hudelist, Tuđman: biografija, Zagreb 2004. • J. J. Sadkovich, Tuđman: prva politička biografija, Zagreb 2010.

R.