Veliki Tabor

Veliki Tabor, kasnosrednjovjekovni i novovjekovni utvrđeni grad (burg) na brijegu iznad Desinića. Jedan od najznačajnijih spomenika profanoga graditeljstva kontinentalne Hrvatske. Pod današnjim se nazivom prvi put spominje 1506 (Naghtabor), a 1507. kao kaštel Borovec (castellum Borovecz). Utemeljio ga je zagorski knez Fridrik II. Celjski između 1445. i 1454. Kraće vrijeme bio je u vlasništvu njegova sina Ulrika II. i supruge Katarine Branković, koja ga je zajedno s drugim zagorskim utvrdama 1460. prodala slavonskomu banu Janu Vitovcu i njegovim sinovima za 62 000 florena. Potom ga je po nalogu kralja Matije Korvina zauzeo 1488. Jakov Sekelj te po svoj prilici sagradio prsten renesansnih bedema s kulama oko palasa. Iako je Matija Korvin darovao Veliki Tabor svojemu sinu Ivanišu zajedno s drugim Vitovčevim utvrdama u Hrvatskome zagorju, Sekelj ih je odbio predati dok mu se ne podmire troškovi koje je imao u sukobu s Vitovcima. Spor između Sekelja i Ivaniša trajao je do njihove nagodbe 1494, kada mu je Ivaniš na ime duga od 16 000 florena dao u zalog Trakošćan, Vinicu i Kamenicu, dok mu je Sekelj zauzvrat prepustio Veliki Tabor, zajedno s Varaždinom, Krapinom, Oštrcom, Loborom, Malim Taborom, Vrbovcem i Grebenom. God. 1502. Ivaniš je Veliki Tabor na ime duga prepustio zapovjedniku svojih oklopnika Pavlu Rattkayu i njegovoj braći Ladislavu, Benediktu, Ivanu i Tomi. Pod njihovom je vlašću bio do 1507, kada ga je zaposjela Beatrica Frankapan, Ivaniševa udovica. Kada je ona 1510. preminula, Veliki Tabor naslijedio je njezin drugi suprug, markgrof Juraj Brandenburški iz kuće Hohenzollern, koji ga je 1511. prodao Ladislavu Rattkayu. Njegovi su ga potomci tijekom XVII. i XVIII. st. pregradili po zahtjevima novoga doba u baroknu rezidenciju. Kao glavno sjedište obitelji služio je do smrti Josipa Ivana Rattkaya 1793, posljednjega muškog člana obitelji, kada ga je preuzela Ugarska komora. Tijekom XIX. st. kralj i car Franjo II. darovao ga je ministru vanjskih poslova, grofu Johannu Amadeusu Franji Thugutu (? – 1818), a zatim je vraćen komorskoj upravi, koja ga je potkraj XIX. st. prodala zagrebačkim trgovcima, braći Grünwald, u čijem je vlasništvu bio sve do izbijanja Prvoga svjetskog rata (1914). Tijekom rata služio je kao mjesto internacije zarobljenih srpskih, ruskih i talijanskih vojnika. God. 1919. kupio ga je na licitaciji za 100 000 kruna hrvatski slikar O. Iveković, čija je snaha Mirjam, prva općinska liječnica u Pregradi, imala ordinaciju u jednoj od gradskih kula. Ivekovići su živjeli u Velikome Taboru do 1935, a držali su ga do 1938, kada su ga zbog visokih troškova održavanja prodali Banskoj upravi Savske banovine, koja ga je ustupila Družbi sestara kćeri milosrđa Trećega reda sv. Franje iz Blata na Korčuli. Nakon Drugoga svjetskog rata dvorac je nacionaliziran te neprimjereno korišten, među ostalim i kao sušionica mesa. Zahvaljujući inicijativi → Josipa Štimca, Veliki Tabor zaštićen je 1960-ih kao kulturno dobro te su provođeni prvi konzervatorsko-restauratorski zahvati, a 1993. predan je na skrb ustanovi Muzeji Hrvatskog zagorja, pod vodstvom koje se od 1995. provode sustavna arheološka istraživanja i obnova građevinskih struktura.

Veliki Tabor svojom čitavom površinom leži na zaravanku brijega Hum Košnički. Na istočnome i najvišem dijelu ravnjaka nalazi se unutrašnja utvrda poligonalnoga tlocrta, jezgru koje čini najprije dvokatni, a od 1537. trokatni palas peterokutnoga tlocrta, okrenut vrhom prema zapadu. Pročelja palasa oslikana su te otvorena velikim kasnogotičkim prozorima na prvome i drugome katu južnoga i istočnoga pročelja. Uz to, na južnome se pročelju nalazi renesansna bifora te dvokatni erker, otvoren dvjema kasnogotičkim triforama. Isprva je palas bio okružen palisadom, koja je polovicom XVI. st. zamijenjena pojasom bedema nepravilna peterokutnog tlocrta sa skošenim podnožjem te konzolno istaknutim obrambenim galerijama, s četiri nejednake baterijske kule polukružnoga tlocrta. U dva gornja kata najmanje južne kule potkraj XVII. ili početkom XVIII. st. smještena je kapela sv. Ivana s drvenim tornjićem iz XIX. st. Podizanjem bedema formirano je unutrašnje dvorište nepravilna oblika, zatvoreno najprije drvenim trijemovima, a zatim dijelom troetažnim zidanim renesansnim arkadnim hodnicima s vitkim toskanskim kamenim stupovima. U XVIII. st. arkadni su hodnici obnovljeni i oslikani, a 1745. s južnim pročeljem palasa povezani su natkrivenim mostom/trijemom. U jezgru se ulazi kroz prizemlje dugačke i uske dvokatne građevine, naslonjene na sjeverni bedem s vanjske strane. Isprva je ulaz bio zaštićen manjim bastionom, a današnji izgled dobio je 1824. U posljednjoj četvrtini XVI. st. duž ruba zaravanka brežuljka podignuti su bedemi vanjske utvrde. Taj pojas bedema bio je sa sjeverne i južne strane utvrđen dvjema manjim polukulama/stražarnicama, dok su na zapadnoj, prilaznoj strani podignuta dva ugaona bastiona. Od sjeverozapadnoga manjeg te ujedno ulaznoga bastiona očuvani su tek temelji, dok je jugozapadni bastion iz druge polovice XVI. st. u cijelosti sačuvan. To je masivna peterokutna građevina pokrivena peteroslivnim krovom, sa skošenim podnožjem, kordonskim vijencem i s dva niza strijelnica.

LIT.: A. Žmegač, Veliki Tabor: interpretacija arhitekture, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 16(1992). • D. Miletić, Velikotaborski palas: rezultati istraživanja i problem nove namjene, Peristil, 39(1996). • Krapinsko-zagorska županija – Umjetnička topografija Hrvatske, 4, Zagreb 2008. • D. Čikara i A. Ćurić, O prvotnom izgledu i dataciji velikotaborske utvrde, Peristil, 54(2011). • I. Srša, Veliki Tabor, u: Tajanstvena gotika: Veliki Tabor i kapela sv. Ivana (katalog izložbe), Gornja Stubica 2012. • D. Karbić i dr., Povijesni podaci o burgu Veliki Tabor od prvih spomena do Seljačke bune 1573, ibid. • I. Škiljan, Dvorac Veliki Tabor – nova istraživanja, nove spoznaje, Hrvatsko zagorje, 19(2013) 1–2.

K. Regan