Vinica (utvrda)

ostatci utvrde, XIV. st.

tlocrt ostataka utvrde

Vinica, srednjovjekovna utvrda na prijelazu krajnjih sjevernih obronaka Ravne gore u dravsku nizinu, 1,5 km zapadno od središta istoimena naselja. Najkasnije od polovice XIV. st. sjedište je istoimena plemićkog posjeda, odnosno potonjega → viničkog vlastelinstva. Iako se u dokumentima prvi put spominje 1353 (castrum Viniche), najvjerojatnije je sagrađena tijekom druge polovice XIII. st. za zaštitu hrvatsko-ugarske granice tijekom sukoba kralja Bele IV. s Fridrikom II. Babenbergovcem (1246–48) ili s češkim kraljem Otakarom II. (Přemysl Otakar II.) u ratu za babenberšku baštinu (1248–60, 1267–70). Najkasnije od posljednje četvrtine XIII. st. pod vlašću je Gisingovaca, koji su je držali do 1338/39, kada ih je zbog pobune skršio, po kraljevu nalogu, slavonski ban Mikac Mihaljević. Za banova života utvrda se nalazila pod upravom njegovih kaštelana, a od 1343. pod izravnom kraljevskom vlašću. Od 1391. do 1397. u vlasništvu je Stjepana II. Lackovića, a zatim Hermana II. Celjskoga i njegovih potomaka sve do 1456, odnosno do 1460, kada ju je Katarina Branković, udovica Ulrika II. Celjskoga, prodala zajedno s drugim zagorskim posjedima nekadašnjemu celjskom vojskovođi Janu Vitovcu, čiji su sinovi držali Vinicu sve do 1488, kada ju je, zbog njihove pobune, u kraljevo ime zaposjeo Jakov Sekelj. Iako je Matija Korvin darovao Vinicu svojemu sinu Ivanišu zajedno s drugim Vitovčevim utvrdama u Hrvatskome zagorju, Sekelj ih je odbio predati dok mu se ne podmire troškovi koje je imao u sukobu s Vitovcima. Spor između Sekelja i Ivaniša trajao je do njihove nagodbe 1494, kada mu je Ivaniš na ime duga od 16 000 florena dao u zalog Vinicu, Trakošćan i Kamenicu, dok mu je Sekelj zauzvrat prepustio Varaždin, Krapinu, Oštrc, Lobor, Veliki i Mali Tabor, Vrbovec i Greben. Najkasnije od 1497. Vinica je u vlasništvu Ivaniša Korvina, koji ju je zbog iskazane vjerne službe već 1503. prepustio podbanu Ivanu Gyulayu starijemu, za čijega je gospodstva utvrda 1554. stradala u požaru i zatim bila obnovljena. Nakon što su 1567. Gyulayi, smrću Ivana mlađega, izumrli, Vinicu su naslijedili njegovi nećaci Nikola (Miklós) Istvánffy (1524–1615) te Bernard i Gabrijel Turoczy (? –1616), a zatim Nikoline kćeri Eva (supruga Ivana Draškovića), Katarina (supruga Jurja Keglevića) i Ursula (supruga Ivana Lipceja), koje su međusobno razdijelile vlastelinstvo. U toj podjeli vinička je utvrda pripala Katarini Keglević, a 1622. njezinu sinu Nikoli, osnivaču ugarske grane obitelji, čiji su potomci prepustili staru utvrdu propadanju, a središte svojega dijela viničkoga posjeda prebacili u obližnji Marčan, gdje su 1674. sagradili kaštel Opeku, odnosno utvrđenu kuriju, koja je poslije pregrađena u istoimeni dvorac.

Ostatci viničkoga plemićkoga grada nalaze se na vrhu niska i s triju strana strma brežuljka, tako da mu je pristup moguć po blažoj zapadnoj strani. Najstariji dio Vinice unutrašnja je utvrda ili jezgra, sagrađena u obliku nepravilna trokuta, izduženoga smjerom zapad–jug, koji je vrhom okrenut prema zapadu. Na zapadnoj i sjevernoj strani njezini su sačuvani bedemi vrlo visoki pa se može pretpostaviti da je to bila njihova izvorna visina, za razliku od većega dijela sjevernoga i cijeloga istočnog bedema, koji su se gotovo u cijelosti urušili. Jezgra se sastojala od manjega unutrašnjeg dvorišta u sjeveroistočnome uglu, velikoga dvokrilnog i dvoetažnog palasa, oslonjenoga na zapadni i južni bedem jezgre, te branič-kule na jugoistočnome uglu. Sa sjeverne i zapadne strane na jezgru se oslanjaju bedemi vanjske utvrde, koji zatvaraju dugačko i usko dvorište. Taj pojas bedema utvrđen je sa sjeverne i istočne strane dvjema kulama potkovičasta tlocrta, a sa zapadne strane dvjema ugaonim kulama, od kojih sjeverozapadna kula ima potkovičasti, a jugoistočna kružni tlocrt. Ulaz u vanjsku utvrdu nalazio se posred jugozapadnoga bedema, a bio je zaštićen visokom dvoetažnom ulaznom kulom. Vinici se pristupalo drvenim mostom, podignutim preko duboke obrambene grabe, koja je sa zapadne strane omeđena manjom uzvisinom ovalna tlocrta, za koju se pretpostavlja da je bila utvrđena i u funkciji svojevrsna barbakana.

LIT.: E. Laszowski, Grad Vinica, Prosvjeta, 7(1899) 14. • Gj. Szabo, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1920. • isti, Kroz Hrvatsko zagorje, Zagreb 1939. • T. Đurić i D. Feletar, Stari gradovi i dvorci sjeverozapadne Hrvatske, Čakovec 1971. • M. Obad Šćitaroci, Dvorci i perivoji Hrvatskoga zagorja, Zagreb 1991. • B. Nadilo, Zamkovi i dvorci sjeverno od Ivanščice, Građevinar, 56(2004) 4. • I. Peškan i V. Pascuttini-Juraga, Vinica i Pranger, Starohrvatska prosvjeta, 38(2011).

K. Regan