vještice (coprnice, copernice)

Jela Futakovica: progoni vještica u Hrvatskoj, katalog izložbe, Gornja Stubica 2014.

vještice (coprnice, copernice), u kršćanskome pučkom vjerovanju i srednjovjekovnome i ranonovovjekovnome crkvenom i svjetovnom kaznenopravnom sustavu, osobe, najčešće ženskoga roda (rjeđe se spominju i muškarci, coprnjaci/copernjaci), za koje se vjerovalo da u dogovoru s đavlom čine zlo i štetu kršćanima, da ubijaju, bacaju uroke, nanose bolest, uzimaju mlijeko kravama te uništavaju ljetinu. Smatralo se da lete na metli, spolno opće s đavlom, da se sastaju na povremenim sijelima (sabatima) i obezvrjeđuju svete simbole križa i svetaca. Također se vjerovalo da žive na granici stvarnoga svijeta i iluzije te da njihov utjecaj može čovjeku promijeniti životni put. Selo je prepoznavalo vješticu obično u staroj ženi koja se nekom fizičkom manom ili povučenim načinom života izdvajala od ostalih stanovnika, no bilo je primjera i mlađih žena koje su proglašavane vješticama. O njima se najviše pričalo u blagdansko doba (o Božiću i Novoj godini), kada su se, po vjerovanju, okupljale na križanjima putova, zbog čega su ljudi, u strahu od njihovih moći i uroka, na tim mjestima često postavljali raspela ili gradili poklonce.

U sjevernoj Hrvatskoj (Gradec i Kaptol, Hrvatsko zagorje, Turopolje, Varaždinska i Zagrebačka županija) poznati su slučajevi izopćivanja i osuđivanja vještica još od XIV. st., no broj spaljenih i mučenih žena naglo se povećao nakon odluke provincijalne crkvene sinode, održane u Trnavi 1611, o obaveznome propovijedanju protiv čarobnjaštva. Hrvatski je sabor iste godine potvrdio tu odluku kao svjetovnu. Za pokretanje parnice bilo je dovoljno mišljenje, odnosno optužba susjeda ili sumještana, te je tako bilo moguće zbog ljubomore, bračnih nesuglasica, poslovnih neuspjeha ili umišljaja optužiti nekoga za čaranje i vještičarenje. Parnicu pred gradskim, županijskim ili vlastelinskim sudom vodio je činovnik – fiškuš (javni tužitelj), koji je iznosio optužbe (vještica je letjela, pretvarala se u životinje ili ljude, općila s đavlom i životinjama, ubijala pogledom, pretvarala se u vjetar, uništavala ljetinu, ubijala stoku, uzimala plodnost ljudima i životinjama, orgijala na nedostupnim mjestima, radila mast i ostale čini od hostije i ubijene djece), predlagao proces suđenja (ispitivanje, tortura, zapisnik o suučesnicima) i donosio presudu (vješanje ili spaljivanje). Na saslušavanju optuženoj osobi obično nije rečeno za što je optužena i tko ju je optužio, već se psihičkom i fizičkom torturom nastojalo ishoditi priznanje. Optužena bi najčešće »odala« svoje pomagače samo da se riješi muka. U srednjovjekovno doba optuženi su se mogli već na samome početku postupka osloboditi optužbe ako su prošli jednostavan pokus vezan uz neku božansku intervenciju ili znak. Najčešće su se pokusi vezani za prepoznavanje vještice činili s pomoću vage (vještica mora biti lagana da bi letjela), suza (vještica ne može plakati), molitve – Očenašem (ako je optužena šest do sedam puta brzo izmolila molitvu i samo jednom pogriješila, vještica je), nosa (krvnik je optuženu udario drvenom palicom u nos, a po boji krvi ocijenio je li vještica) i hladne vode (optuženu su vezali užetom i bacili u rijeku – ako pliva na površini, kriva je, ako potone, nedužna je). Kasnije su takvi postupci postali brutalniji i namješteni pa je oslobađajući ishod bio gotovo nemoguć. U istražnome postupku također su se koristile različite naprave za mučenje (palčenice, španjolska čizma, koloturi, ljestve, greben, konjić, vještičja stolica, španjolski magarac i dr.), no bilo je moguće osloboditi se uz svjedočenje časnih ljudi iz zajednice. Vlasti Gradeca pogubljivale su optužene na lomačama, podignutima na početku današnjega parka Tuškanac, koji se tada zvao Središče ili Zvezdišče, a kaptolske vlasti nedaleko ispred nekadašnjega vanjskoga kaptolskog zida. Po dostupnim podatcima za Zagreb i okolicu, uključujući i Zagorje, zbog vještičarenja je od XIV. do XVIII. st. suđeno više od 250 osoba, od kojih je 248 i spaljeno, a još 517 ih je pritvoreno zbog daljnjega ispitivanja. Poznati su podatci o samo sedam oslobođenih žena i četiri muškarca. U Hrvatskome zagorju zabilježeno je nekoliko slučajeva progona vještica u Stubici i okolici, Varaždinskim Toplicama, Belcu, Beli i Klenovniku. U Oroslavju je poznat slučaj nepoznate žene s imanja vlastelina Franje Čikulina, koji joj je sudio svojim »pravom mača« 1675, a bila je optužena za čarobnjaštvo. Najpoznatiji sačuvani dokaz o progonu vještica u Zagorju potječe iz 1746, kada je zabilježen slučaj Jele Futakovice iz Lepe Vesi kraj Donje Stubice, seljanke na imanju baruna Josipa Kulmera, za koju se netočno navodilo da je zadnja pogubljena vještica u Hrvatskoj i Europi. Lokalni su ju seljaci, predvođeni Ivanom Hrenekom, optužili da je vještica koja je donijela tuču na selo. Odvukli su ju iz kuće na trg u Donjoj Stubici, privezali ju, odveli u kamenolom i tamo ju stavili na lomaču. Optužena se usred vatre uspjela osloboditi, ali je opet uhvaćena, vraćena na lomaču te spaljena. Cijeli proces odvijao se bez znanja svjetovnih vlasti, što je pokrenulo istragu, koja je od početnoga izvještaja plemićkoga podsuca Zagrebačke županije Petra Mrzljaka do konačne presude trajala desetak godina. Krivci su kažnjeni mučenjem i batinanjem, a predvodnik Hrenek pogubljen je mačem kako bi se javnost opomenula da se ne miješa u pravna pitanja i ne uzima pravdu u svoje ruke. Lažna suđenja protiv vještica nisu bila rijetkost, bilo je dovoljno zamjeriti se lokalnomu moćniku. Najpoznatiji je primjer slučaj → Veronike Desinićke, koja je navodno začarala Fridrika Celjskoga pa je bila uhićena, izvedena pred sud i oslobođena optužbe da je vještica. Fridrikovu ocu Hermanu to nije bilo po volji pa ju je dao utopiti, a njezino tijelo zazidati u zid dvorca Veliki Tabor. Marija Terezija Oršić bila je plemkinja osuđena kao vještica. Njezin suprug Antun optužio ju je za pokušaj ubojstva magičnim napitcima. Zahvaljujući svojemu položaju i obiteljskomu imenu, ipak nije završila na lomači. Progoni vještica trajali su sve do sredine XVIII. st. i vladavine carice Marije Terezije, koja je donijela novi zakonik, pripreman 1752–66. i objavljen 1768, nakon kojega više nije bilo slučajeva suđenja.

U usmenoj predaji Hrvatskoga zagorja svako je mjesto imalo svoju babu z drvenu nogu tera je coprala. Po pričama ljudi iz Jakuševca kraj Zaboka, na brijegu koji razdvaja Jakuševec od Pavlovca nalazilo se mjesto sastanka coprnica črna mlaka (voda koja se povremeno pojavi i pocrni zbog truloga lišća). Černe mlake na Ivanščici oduvijek su bile okupljališta coprnica: tamo su coprnice s Kleka dolazile oprati svoje tijelo. Pritom su zametnule tragove na putu, pa su se Zagorci kraj Ivanščice često izgubili. Kroz obližnji Temni dol i đavao je dolazio na njihove sastanke. Iz okolice Ivanščice poznata je priča o rudaru Andriji kojega su presrele tri žene u svilenoj odjeći. Cijelu su ga noć vukle potokom Bistrica do Černih mlaka, gdje je vidio žene s metlama. Pred jutro vratile su ga na njegov put, ali on više nikada nije imao sreće u životu. U ivanečkome kraju, na mjestu zvanom »morsko oko« coprnice su obredno ubijale životinje. Također, stariji ljudi pripovijedali su da se s toga mjesta jedna krava vratila u selo noseći u sebi duh coprnice. Kraj Marije Bistrice, u blizini potoka na romarskome putu Belec–Marija Bistrica, ljudi su viđali ženu u bijelome koja im je oduzimala moć govora. Na trenutak je nestala pa se opet vratila odjevena u crno. U belečkome kraju poznat je slučaj konja koji je preko noći upola smršavio i izgubio svu snagu. Da bi ga spasili, vlasnici su otišli u Hrašćinu k ženi tera meša karte, koja je vidjela da je vlasnik konja dan prije zastao na cesti gdje je konj zacopran. Savjetovala je vlasniku da nađe ženu-coprnicu te joj da konjske dlake i darove kako bi se z konja meknuli čini. I u loborskome kraju postojalo je sastajalište coprnica koje su stvarale svjetlo na mjestima gdje nije bilo nikakva osvjetljenja, podizale jake oluje te coprale nad bređim kravama, koje su potom redovito legle mrtvu telad. Budinščinske coprnice ocoprale su trudnu ženu koja je rodila dlakavo dijete. Dijete je prestalo rasti nakon četiri mjeseca života, a da bi ga spasile, susjede su tražile pomoć travara u Hrašćini koji je posebnom biljnom kupkom izliječio dijete. Bednjom kruži priča o dvije coprnice koje su se željele udati, ali nisu imale mladoženje. Jednom su prekinule svadbu i obećale da će mladima kao poklon donijeti svježe grožđe. Kako je bila zima, nitko im nije vjerovao. Dogovorile su se da će u bačvi odletjeti na drugi kraj svijeta i u istoj noći donijeti grožđe, a zauzvrat mladoženja je morao prekinuti svadbu i oženiti jednu od njih. No njihov dogovor čuo je stari japica, koji im je ukrao bačvu i tako upropastio planove.Vještice su svoj literarni prikaz dobile i u komediji Matijaš grabancijaš dijak (1786) T. Brezovačkoga, u kojoj je glavni protagonist čarobnjak, opsjenar, koji je osim propisanih 12 završio i 13. školu, gdje je obrazovan svakovrsnim nadnaravnim moćima. U komediji je prikazan motiv traženja novca (peti čin), koji bi mogao imati i stvarno utemeljenje u epizodi istrage protiv krapinskoga purgera Mihalja (Mihalica) Dolovčaka 1729, u kojoj je optužen za vještičarenje.

Danas su coprnice zanimljive kao turistička atrakcija i zabava. Dokumentarni film Coprnice, u kojem zagorski (i podravski) seljaci pričaju o vjerovanjima vezanima uz vještice, 1971. snimio je redatelj Petar Krelja. U Muzeju seljačkih buna u Gornjoj Stubici 2014. održana je izložba o progonima vještica u Hrvatskoj, a posebno je prikazan slučaj J. Futakovice.

LIT.: V. Bayer, Ugovor s Đavlom: procesi protiv čarobnjaka u Evropi a napose u Hrvatskoj, Zagreb 1953. • D.Vukelić, Utjecaj Katoličke crkve na svjetovne progone vještica u Zagrebu u ranom novom vijeku, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 41(2009). • D. Vukelić i V. Filipčić Maligec, Jela Futakovica: progoni vještica u Hrvatskoj (katalog izložbe), Gornja Stubica 2014.

D. Vukelić i J. Balaško