Vojković

obiteljski grb

Ivan II. Vojković

Janko Vojković

Vojković (Vojkffy, Woykffy, Woykowich), hrvatska plemićka obitelj, ogranak obitelji Maretić. Nosili su pridjevak de Klokoch, po posjedu koji im je 1224. darovao kralj Bela IV. U XV. st. spominje se Vojko (Wojkf) Maretich de Klokoch, po kojem obitelj počinje koristiti patronim Vojković (Wojkffy). U XV. i XVI. st. sjedište obitelji bio je Vojković-grad kraj Klokoča, koji je 1410. izgradio Vojkov sin Ivan. Njegov sin Juraj bio je kapetan klokočkoga kotara (1441). God. 1496. spominje se Nikola I., sin Adamov, član saborskoga izaslanstva kralju Vladislavu II. Jageloviću (1496), prabilježnik Kraljevinâ Dalmacije, Hrvatske i Slavonije (1499) te prisjednik županijskoga sudbenog stola Zagrebačke županije (1523). Nikolin sin ili brat bio je Juraj (? – 1556), otac Ivana I. starijega (oko 1520 – 1595), kapetana karlovačkih konjanika. Ivan I. sudjelovao je u smirivanju Seljačke bune (1573), u sukobima s Osmanlijama kraj Budačkoga (1575) i Odre te u bitkama kraj Siska (1591, 1593). Od kralja Maksimilijana II. Habsburgovca dobio je potvrdu povlastica i obiteljskih posjeda (1573). S Ivanom I. počinje širenje posjeda u Zagrebačkoj i Križevačkoj županiji, a krajem XVI. st. obitelj je uzela u zakup neke posjede Pavla i Nikole Gregorijanca na susedgradsko-stubičkome vlastelinstvu. Ivan I. također je držao selište u Donjoj Stubici, a njegova udovica Helena (Jelena, Stanica), rođ. Tomasović, imala je na stubičkome dijelu vlastelinstva u zalogu selišta u Oroslavju i Slatini, a na susedgradskome dijelu vlastelinstva selišta u Drenju, Pušći, Zdencima i Kraju. Njihov sin Ivan II. mlađi (oko 1595 – 1661) bio je kapetan Križevačke kapetanije. Za ratne zasluge u borbama protiv Osmanlija (1623. kraj Kaniže, 1625. kraj Zrina) kralj Ferdinand III. Habsburgovac potvrdio je 1655. njemu, njegovim nasljednicima Franji I. Antoniju, Jurju Ignjatu (? – 1659) i Vuku, kao i njegovu nećaku Ivanu III., sinu Baltazarovu (? – 1635), te njihovim nasljednicima obiteljsko plemstvo i grb. Ivan II. nastavio je širiti obiteljske posjede. U prvome braku s Barbarom (? – 1647), rođ. Bedeković, imao je imanje kraj Susedgrada, 1634. kupio je predio Blato, a 1637. stekao kmetsko selište u Rakitju. Darovnicom Ivana Jakova Moscona stekao je 1646. posjed Rakitje u stenjevačkoj općini, dio Lužnice sa svim selima, dvor Kunegunde Hennyngh u Donjoj Stubici, dvor Gašpara Tahija u Strmcu, dvor Šćitarocijevih u Donjoj Stubici, dvor Jurja Lukačića u Pušći, dvor Stjepana Jaskaja u Brdovcu, dvor Stari grad u Donjoj Stubici te dvorce i kurije u Oroslavju, Donjoj Stubici, Brdovcu i Zelini. Darovnicu je potvrdio ban I. Drašković (1646). Po rodbinskim i ženidbenim vezama, s Doroteom (Dorom) Vragović (? – 1651), Marijom Sidonijom Oršić (? – 1655) i Veronikom Ličković, bio je u srodstvu s Rattkayima, Oršićima, Draškovićima, Herendićima, Bedekovićima, Bekovićima, Vragovićima, Zabočkima i dr.

Sestre Ivana II., Katarina (? – 1644), udana za Andriju Bedekovića, i Ana, udana za Ivana Majorića, nisu imale potomaka. Obiteljsku lozu nastavila je Ivanova kći Katarina, koja se udala za Jurja Gotala. Njihova kći Katarina, u braku s Adamom Danijelom Rauchom, imala je sina Ivana (? – 1762), podbana i velikoga župana Zagrebačke i Križevačke županije.

Baltazar, brat Ivana II. mlađega, brakom s Evom, rođ. Zabočki (Zaboky), stekao je dio posjeda Zabočkih u Zaboku. Baltazarov sin Ivan III., u braku sa Suzanom Vernić, imao je devetero djece: kćeri Martu i Anu te sinove Jurja, Ignaca, Franju, Mihaela, Nikolu III., Ivana IV. i Josipa. Nikola III. (? – 1745) bio je vojvoda utvrde Kamensko (1719), podžupan Zagrebačke županije (1726–32) te vršitelj brojnih javnih službi. Osim sjedišta u Rakitju, u vlasništvu je imao Susedgrad, Oroslavje Donje, Zabok i dr. U braku s Izabelom, rođ. Hranilović, imao je kćeri Barbaru i Katarinu te sina Ignacija Ivana (? – 1767). Izabela je udajom (oko 1716) u obiteljski miraz donijela posjed Drežnik. U drugome braku s Elizabetom Barbarom (? – 1722), rođ. Gereczy, nije imao potomaka, ali su tim brakom, pošto je Elizabeta u prvome braku bila s Franjom Antunom Črnkocijem, imanja obitelji Črnkoci došla u posjed Vojkovića, među njima i Donja Konjščina, koju su 1721. prodali I. F. Čikulinu. Kad su Vojkovići postali i vlasnici kurije Gregurovec, oroslavski i zabočki posjedi spojeni su 1719. u jedinstveno vlastelinstvo. Nikolin sin Ignacije Ivan (? – 1767), u braku s Anom Marijom, rođ. Depoczy, imao je kćer Elizabetu, udanu za Tomislava Oreškovića, i sina Josipa, koji se oženio Agnezom, rođ. Škrlec Lomnički. Njihov sin Eduard nije imao potomaka, a kći Katarina udala se za Stjepana Josipovića, čime se ta grana obitelji Vojković ugasila.

Nikolin brat Franjo u braku s Anom, rođ. Vukmerović, imao je sinove Baltazara III. Antuna, Kristofora i Sigismunda te kćeri Evu, Elizabetu i Martu. Kristofor (? – 1806) je bio potpukovnik (1755), a potom pukovnik (1774) banske vojske. Sudjelovao je u radu županijskih skupština, saborskih tijela i komisija. U prvome braku, s Anom Marijom (? – oko 1770), rođ. Rauch, imao je kćer Leonardu (1759–1792), koja se udala za Adama Oršića Slavetićkoga. U drugome je braku bio s Apolonijom, rođ. Malatinszky. Početkom 1770-ih sagradio je dvorac Oroslavje Donje te pristupio obnovi termalnih vrela i kupališta u Stubičkim Toplicama. Također je bio vlasnik dobra Legrad kraj Oroslavja. Sigismund (oko 1720 – 1792) je s bratom sudjelovao u Ratu za austrijsku baštinu (1740–48) i u smirivanju pobune krajišnika u Varaždinskome generalatu (1755). God. 1750. postao je konjanički major u Glinskoj pukovniji. Bio je glavni nadstražar pješaštva u Petrinji i potpukovnik konjaničke pukovnije (1756) te pukovnik i zapovjednik kostajničke utvrde (1762). God. 1773. promaknut je u generala. Također je bio kraljevski komornik i zapovjednik dvorske straže na dvoru Marije Terezije. Bio je prisjednik Sudbenoga stola Zagrebačke županije (1782) i Banskoga stola (1790). U prvome je braku bio s Barbarom Sofijom (1688–1754), rođ. Moscon, u drugome s Reginom (? – 1758), rođ. Rauch, a u trećem s Elizabetom, rođ. Malatinszky, s kojom je imao sinove Pavla Josipa, Matiju Fridrika Augusta i Franju III. God. 1764. dao je sagraditi palaču u Matoševoj ulici u Zagrebu (palača Oršić-Rauch, danas Hrvatski povijesni muzej), koja je 1806. postala vlasništvo A. Oršića, zatim obitelji Kulmer, a 1870. dospjela je u vlasništvo L. Raucha. Također je 1764. postao građanin grada Zagreba te se s bratom spominje na popisu magnata Zagrebačke i Varaždinske županije. God. 1782. započeo je izgradnju župne crkve sv. Jelene Križarice u Zaboku, u koju je smještena obiteljska grobnica. Za zasluge u Sedmogodišnjemu ratu (1756–63) kraljica Marija Terezija podijelila je 1763. Kristoforu i Sigismundu ugarsko-hrvatsko grofovstvo, odobrila promjenu prezimena u Vojkffy i korištenje pridjevka de Klokoch et Vojkovich.

Sigismundov sin Franjo III. (1781–1833) studirao je pravo na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu. Sudjelovao je u Austro-turskome ratu (1788–91). Osnovao je 1800. tvornicu → Krapinske kamenine, a uz nju i kožaru, a 1808. u Svetome Križu Začretju tvornicu glinenoga posuđa. Obje tvornice nakon njegove smrti preuzela je obitelj Sermage. Bio je i florist, o čemu svjedoče tri sveska herbarija s klasificiranim latinskim i njemačkim nazivima biljaka. Od oca je naslijedio dvorac Oroslavje Donje i cijelo zabočko-oroslavsko vlastelinstvo, a Stubičke Toplice prodao je 1806. biskupu M. Vrhovcu. Brakom s Rebekom (1769–1813), rođ. Sermage, stekao je Sveti Križ Začretje, Krapinu te Šenjugovo, no nakon njezine smrti ti su posjedi vraćeni Sermageima. U drugome braku, s Anom (? – 1858), rođ. Hromez, imao je sina Sigismunda III. (Žigu) i kćer Karolinu. Također je imao vanbračnoga sina Karla (? – 1852).

Sigismund III. (Žiga) (1815–1860) sudjelovao je u onodobnim političkim zbivanjima. Bio je među pripadnicima plemstva koji su pred banom Franjom Hallerom prosvjedovali zbog krvoprolića na zagrebačkome Markovu trgu 1845 (tzv. srpanjske žrtve). God. 1847. postao je građanin grada Zagreba, gdje je iduće godine imenovan zapovjednikom Narodne straže, a 1850. zauzimao se da se plemstvu isplati naknada za ukinuta urbarijalna podavanja. Bio je sudski prisjednik više hrvatskih županija. Također je bio vitez Reda željezne krune. U braku s Marijom (? – 1894), rođ. pl. Ditković, bio je otac Flore (Fiore) (1845–1904), Janka (Teofila Branislava), Marije (? – 1887) i Vilhelmine. Janko (Teofil Branislav) (1847–1897), u braku s Paulom (? – 1885), rođ. Fugger, imao je sinove Kristofora i Huberta te kćer Janku. Oroslavje Donje i Zabok prodao je 1897. Ugarskoj hipotekarnoj banci. Kristofor i Janka odselili su se u Bavarsku, a Hubert u Kiseg. Nisu imali potomaka te su bili posljednji članovi grofovske grane obitelji. Grana obitelji koja nije dobila grofovski naslov, zadržala je prezime Vojković te izumrla u muškoj lozi s kraljevskim savjetnikom Josipom (? – 1838).

LIT.: I. Ulčnik, Iz prošlosti obitelji Vojković-Vojkffy, Zagreb: revija Društva Zagrepčana, 11(1943) 7–9. • I. Kukuljević-Sakcinski, Dva Ivana Vojkovića, Kaj, 8(1975) 11. • B. Čičko, Oroslavje do kraja 18. stoljeća, Hrvatsko zagorje, 7(2001) 1. • V. Janković, Plemićka obitelj Vojković-Vojkffy i društveno-kulturni život Zagreba i okolice u 18. stoljeću (doktorski rad), Zagreb 2013.

B. Čičko i R.