Vragović

obiteljski grb

Vragović, plemićka obitelj. U izvorima se prvi put spominje u XIV. st., kada ostvaruje svoja plemićka prava i povlastice, a njezini su članovi posjedovali mnogobrojne posjede na varaždinskome području, kao i u samome gradu. Tradicionalno su bili nazivani po sjedištu u Maruševcu, ali i drugim posjedima (Trnovečki, de Tharnowcza; Črnovečki, de Nigredine), no pridjevak Maruševečki (de Mariasocz, de Mariasovcz, de Mariasowcz, de Mariassowcz, de Marusolcz) pratio ih je i nakon usvajanja službenoga prezimena Vragović potkraj XV. st., sve do izumiranja obitelji u XVIII. st. Potvrdu plemstva dobili su 1351. od kralja Ludovika I. Anžuvinca Grgur, Ivan i Petar, sinovi Stjepana od Maruševca, te njihov bratić Šimun, sa sinom Torminom. Grgur se istaknuo u mletačkim ratovima i opsadi Zadra. God. 1360. plemstvo su dobili Ladislav i Nikola, sa sinom Petrom, Egidij i Demetar, sa sinom Tiburcijem, Juraj, sin Andrijin, Jakov, sin Matijin, Nikola, sin Petrov, i Grgur, sin Stjepanov. Njihova imanja Maruševec (Marjaševec), Križovljan (Kerestur) i Volinec bila su oslobođena podaničkih odnosa i svih dužnosti prema gradu Varaždinu. God. 1400, kao gospodari Maruševca, spominju se Otlin i Andrija, koji su se sukobljavali oko posjeda do nagodbe pred Hermanom II. Celjskim. Nakon sukoba s Ulrikom II. Celjskim i Katarinom Branković, hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin 1458. i 1459. Vragovićima potvrđuje imanja Maruševec, Križovljan, Virje, Selce, Volinec, Čalinec, Belinec i Novu Gredu. U razdoblju 1469–70. ulaze u razmirice s Vitovcima oko sela Belinec i Nova Greda te oko šume u Cerju. God. 1504. kralj Vladislav II. Jagelović uvodi Ambroza i Petra, sinove Grgine, i Lovru, sina Jakoba Syberlyna de Maryassowcz, u posjede Maruševec, Križovljan, Selnica, Čalinec, Volinec, Brezje, Selce i Virje. Navedeni Petar dobio je 1514. ius gladii, pravo izricanja smrtne kazne na svojim posjedima, a sa sinom Jurjem iius credentales, odnosno pravo ovjeravanja spisa. Tijekom XVI. st. sukobljavaju se sa Sekeljima, gospodarima Ormoža, što je rezultiralo odlukom hrvatsko-ugarskoga kralja i rimsko-njemačkoga cara Ferdinanda I. Habsburgovca o zaštiti maruševečkih vlastelina Jurja Kristofora, Gašpara i Petra od bana Petra Erdődyja i varaždinskoga generala Kristofora Ungnada. Juraj Kristofor (? – prije 1616) bio je podžupan Varaždinske županije, saborski izaslanik, kraljevski vijećnik i član komisije u sporu između Tome Erdődyja i grada Varaždina. Također je sudjelovao na zasjedanju Hrvatskoga sabora 1588. U drugoj polovici XVI. st. dolazi do sukoba Jurja Kristofora, Ladislava (? – 1607) i Petra Vuka (Wolfganga) (? – 1598) s kćerima njihova strica Grgura: Anom, udanom Druškovečki, i Margaretom, udanom Petričević, oko obiteljskih posjeda. U sudskome sporu Ladislav i Juraj Kristofor dobili su trećinu imovine: Ladislav Maruševec, a Juraj Kristofor Križovljan, čime se obitelj podijelila na križovljansku i maruševečku granu. Juraj Kristofor imao je sinove Ivana (? – 1635) i Jurja (? – 1650), oca posljednjega člana obitelji Vragović – Kristofora, no kao njegov potomak spominje se i isusovac Petar (? – ?), koji je 1602. pratio Ivana Zanića u Zagreb radi izviđanja prilika za prihvaćanje isusovačkoga reda te bio prvi isusovački propovjednik u zagrebačkoj crkvi sv. Marka nakon uvođenja stalne isusovačke propovijedi u njoj. Također se kao potomci spominju Nikola, Kristina, Elizabeta, Doroteja (Dora Eva), supruga Gabrijela Črnkovečkoga, koja je 1646. smjestila klarise iz Klenovnika u iznajmljenu kuću u Zagrebu, kao i Juraj, konjički kapetan i sudionik Tridesetogodišnjega rata. U drugoj polovici XVII. st. u Maruševcu je živio Juraj (? – 1684), kojega je naslijedio Ladislav (? – 1607), a njega vjerojatno Baltazar, bratić Jurja Kristofora, koji je uz pomoć Jurja Keglevića obranio utvrdu Guščerovec od Osmanlija. Njegov stric Baltazar (? – 1690) bio je hrvatski podban (1681–90) te zagrebački i križevački podžupan. Njegova supruga Ana, rođ. Patačić, bila je donatorica glavnoga oltara i kapele Majke Božje Škapularske u varaždinskoj franjevačkoj crkvi. Njihov sin Franjo Adam (? – prije 1716) bio je carski pukovnik i zapovjednik Kostajničke kapetanije. Objavio je djelo vojne tematike Arena Martis pluribus proficuis et magis scitu necesariis observationibus et articulis bellicis etc. referta (1705), a 1700. spominje se kao vlasnik Maruševca. Kći Barbara Katarina (? – prije 1718) objavila je rukopis molitvenika na slovenskome jeziku Tomaša Kempisa od nasledovanja Kristuševog knjige te je dala izgraditi kapelu u lepoglavskoj župnoj crkvi Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije, u kojoj je 1710. smještena nadgrobna ploča njezina supruga Ladislava Patačića. Kapela je 1718, u skladu s njezinom oporukom, ukrašena štukaturama. Vragovići su najvjerojatnije za potrebe kmetova dali izgraditi i crkvu u podnožju brda Prekorje. Posljednji potomak obitelji Vragović, Kristofor (? – 1724), sin Jurja i Suzane Török de Telekes (? – prije 1721), gospodario je Križovljanom i Maruševcem, koji mu je pripao nakon smrti Franje Adama, odnosno nakon spora s Barbarom Katarinom između 1712. i 1715. Bio je u braku s Evom Elizabetom Rozalijom, rođ. Meško. Od 1696. bio je član Patačićeve → Pinte pod imenom doktor Vogel, a 1716. proglašen je barunom. Kako nije imao muških potomaka, sklopio je s Krstom Črnkovečkim od Črnkovca ugovor o nasljeđivanju. Nakon smrti Krste Črnkovečkoga (1717), Maruševec je bio u vlasništvu obitelji Petković, Kanotay i Patačić od Zajezde (do 1817). Potom je često mijenjao vlasnike sve do 1873, kada ga je barun Joseph Anton Simbschen prodao grofu Arturu Schlippenbachu, kojega je naslijedila njegova udovica Luisa, rođ. Drasche od Wartinberga, koja ga je 1884. prodala Oskaru pl. Pongratzu. U vlasništvu obitelji Pongratz bio je do kraja Drugoga svjetskog rata, kada je nacionaliziran. Križovljan je nakon izumrća obitelji Vragović pripao kraljevskomu fisku, koji ga je 1729. prepustio plemićkoj obitelji Bakić. Najkasnije od 1800. posjed je bio u vlasništvu plemićke obitelji Paszthory. Ukidanjem kmetstva 1848, alodijalni dio plemićkoga posjeda Križovljan pretvoren je u veće zemljišno imanje Paszthoryja, a od 1877. obitelji Varady. U tome obliku postojao je i nakon Prvoga svjetskog rata, tj. do provedbe agrarne reforme, kada je bitno smanjen, a nacionaliziran je neposredno nakon završetka Drugoga svjetskog rata.

LIT.: E. Laszowski, Povjesni podaci o obitelji Vragovića maruševačkih, Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, 7(1904). • I. Šupljika, Gospodari Križovljan-grada: povijest obitelji Vragović s posebnim naglaskom na posljednjeg člana Kristofora i njegov posjed u Križovljanu (1724.–1725.), Podravina, 13(2014) 25. • ista, Prilog poznavanju plemićkih inventara: popis pokretnina u kaštelu Križovljan-grad (1724.), Radovi Zavoda za znanstveni rad, Varaždin, 2014, 25.

V. Dugački