Zagorska grofovija

Zagorska grofovija, srednjovjekovna upravno-teritorijalna jedinica Slavonije od 1399. do 1488. Obuhvaćala je cijeli teritorij današnjega Hrvatskog zagorja i varaždinsku Podravinu, odnosno teritorij nekadašnje Zagorske, Vrbovečke i Varaždinske županije, a od 1463. i teritorij nekadašnje Hrašćinske županije, odnosno grebengradsko vlastelinstvo. Utvrđeno sjedište grofovije nalazilo se u Krapini, dok je grofovski sud zasjedao u Varaždinu. Oblikovanje Zagorske grofovije započelo je 1397, kada je hrvatsko-ugarski kralj i poslije rimsko-njemački car Sigismund Luksemburgovac darovao grofu Hermanu II. Celjskomu utvrde Vrbovec i Vinicu, a dovršeno je dvije godine poslije kada mu je darovao Zagorsku županiju s utvrdama Krapinom, Belcom, Oštrcom, Trakošćanom, Lepoglavom, Kostelom i Cesargradom. Stanovništvo grofovije, uključujući sve plemiće koji su živjeli u njoj, podredili su novoutemeljenomu grofovskom sudu u Varaždinu. Nakon što je 1456. u Beogradu ubijen Ulrik II. Celjski kao posljednji muški potomak obitelji, izbio je rat za celjsku baštinu, koji je rezultirao 1460. podjelom posjeda između slavonskoga bana Jana Vitovca, rimsko-njemačkoga cara Fridrika III. Habsburgovca i hrvatsko-ugarskoga kralja Matije Korvina. U toj podjeli Zagorsku grofoviju naslijedili su Vitovci, koji su joj priključili grebengradsko vlastelinstvo. U vlasništvu Vitovaca Zagorska grofovija bila je do 1488, kada su se Janovi sinovi Ivan, Juraj i Vilim pobunili protiv kralja zbog ukidanja grofovskoga suda u Varaždinu 1486. Zbog pobune kralj ih je kaznio gubitkom svih posjeda, koje je potom darovao svojemu sinu → Ivanišu Korvinu. Iste godine bila je ukinuta Zagorska grofovija, a njezin teritorij ponovno organiziran kao Varaždinska županija.

LIT.: N. Klaić, Zadnji knezi Celjski v deželah Sv. Krone, Celje 1982. • B. Grgin, Županije u razvijenom i kasnom srednjem vijeku, u: Hrvatske županije kroz stoljeća, Zagreb 1996.

K. Regan