Zagorska industrija vunenih tkanina (ZIVT)

zaglavlje ZIVT-ova memoranduma, 1937.

Zagorska industrija vunenih tkanina (ZIVT), tvornica tekstila iz Zaboka. Utemeljio ju je 1936. → Milan Prpić, poduzetnik i industrijalac, s dioničarima dioničkoga društva Oroslavje. Prvotno se nazivala Tekstilna industrija Milan Prpić u Zaboku, 1946. nakratko se udružila s tekstilnim tvornicama u Oroslavju i Krapini u novo poduzeće Zagorska industrija vunenih tkanina Zabok, a od 1948. poznata je pod imenom ZIVT. U osnivanju tvornice pomogle su i zabočka župa, poklonivši dio zemljišta, te zabočka općina uzimanjem zajma kojim su isplaćeni ostali vlasnici zemljišta za buduću tvornicu. Zajam su vraćali radnici tvornice, odvajajući 2% od nadnica.

Za Drugoga svjetskog rata tvornica je proizvodila za potrebe NDH i njemačke vojske, ali i surađivala s partizanima. Početkom socijalističkoga razdoblja nakon rata imala je oko 400 radnika, zastarjele strojeve te je radila s petinom kapaciteta. Nakon toga slijedilo je razdoblje uspona tvornice. Proizvodnja se proširila, tehnologija unaprijedila, a broj zaposlenih povećao. Već 1949. bilo je oko 800 zaposlenih, početkom 1960-ih oko 1000, a 1967. zabilježen je najveći broj zaposlenih (1577). Glavnina zaposlenih bili su stanovnici Zaboka i okolnih sela, ali i radnici iz drugih zagorskih mjesta. U tvornici je prevladavala ženska radna snaga: 1975. udjel žena bio je 65%. Zaposlenici ZIVT-a činili su 32% zaposlenih u industriji i 21% u gospodarstvu općine Zabok. S obzirom na udjel zaposlenih sa završenom srednjom školom od 60%, kvalifikacijska struktura sredinom 1970-ih bila je natprosječna za tekstilnu industriju u nas. To je bila posljedica stalnih ulaganja tvornice u školovanje zaposlenih – ZIVT je imao važnu ulogu u osnivanju Srednje tekstilne škole u Zaboku. Sredinom 1970-ih ostvario je oko 26% ukupnoga dohotka industrije i 16% dohotka gospodarstva u tadašnjoj općini Zabok.

Nakon gospodarske reforme 1965, i u ZIVT-u se veća pozornost posvećivala produktivnosti, tržištu i modernizaciji. Tvornica se modernizirala planski i u etapama, donekle se smanjio broj zaposlenih, a da bi se osigurala sredstva za investicije, plaće zaposlenih bile su ispod općinskoga prosjeka. Vunu se nabavljalo u Australiji, sintetičko vlakno u Makedoniji, Sloveniji i Hrvatskoj, a pomoćna proizvodna sredstva od zagrebačkoga Chromosa te osobito od švicarskoga Sandoza. Najmoderniji strojevi nabavljeni su iz švicarske tvornice Sulzer. U 1980-ima ZIVT je polovicu proizvodnje izvozio, a polovicu prodavao na jugoslavenskome tržištu. Na domaćem tržištu 90% proizvedene tkanine prodavalo se tvornicama konfekcije, a ostalo kao metražna roba u maloprodaji. Predivo se većinom prodavalo tvornicama trikotažnih proizvoda, od kojih je najveći kupac bila tvornica Mura iz Murske Sobote.

ZIVT je imao veliku ulogu u lokalnoj zajednici. Iako je povremeno imala i vlastitih financijskih poteškoća, tvornica je u 1950-ima i 1960-ima osigurala materijalna sredstva i kadrove za osnutak drugih pogona i tvornica u Zaboku i drugim zagorskim mjestima: tvornice → Regeneracija (1954), → Dekor (1960), Zivtex (1967) i Zagorski metalac (1980) u Zaboku, tkaonica tepiha u Krapinskim Toplicama (1956) i tkaonice u Desiniću (1961). ZIVT je ulagao i u mjesnu i regionalnu infrastrukturu: stambenu izgradnju, vodovod, prometnice, zdravstvo, kulturu, osnovnu i srednje škole (ekonomska i tekstilna škola), Zagorski vodovod, dvoranu Doma kulture, Narodno sveučilište, knjižnicu, folklorna i sportska društva i klubove). Ulagalo se i u društvene i osobne potrebe radnika (tvornički restoran, ambulanta, odmaralište u Savudriji u Istri, društveni stanovi, stambeni zajmovi).

Iako je tvornica sve do kraja 1980-ih solidno poslovala i podmirivala obveze, s promjenama na svjetskome tržištu i s političkom krizom u Jugoslaviji početkom 1990-ih upala je u krizu. Nakon proglašenja stečaja, priključena je tvornici Regeneracija, a potom je 2003. došlo i do likvidacije ZIVT-a. U vrijeme svojega postojanja, kao treća velika tekstilna tvornica u Zagorju, zajedno s onima u Oroslavju i Krapini, bila je temelj industrijalizacije cijele regije te je uvelike utjecala na modernizaciju i podizanje društvenoga i osobnoga standarda stanovništva. Nakon prestanka rada, tvornički objekti preuređeni su u javni prostor (tzv. Zivtov trg) s komercijalnim sadržajima uz očuvanje objekata izvorne industrijske arhitekture. Izgrađen je i novi autobusni kolodvor pa je nekadašnji tvornički krug postupno postao novo gradsko središte.

LIT.: M. Androić i D. Feletar, ZIVT: Zagorska industrija vunenih tkanina Zabok: 1936–1976, Zabok 1976.

V. Saftić