Prpić, Milan
Prpić, Milan, poduzetnik i industrijalac (Krivi Put kraj Senja, 24. I. 1874 – Zagreb, 27. VIII. 1954). Nakon završetka osnovne škole 1886, s ocem je počeo raditi kao šumarski radnik, a 1889. otišao je u Sisak, gdje je radio u pisarni tvrtke Blažić i pohađao trgovačku školu. Nakon toga radio je u raznim šumarskim poduzećima na eksploataciji ličkih i goranskih šuma. Samostalno je počeo raditi 1899, brzo je napredovao i postao jednim od vodećih trgovaca drvom. U Zagrebu se nastanio 1915. God. 1917. zajedno s bratom i još nekim dioničarima osnovao je dioničarsko društvo za impregnaciju drva u Karlovcu. Stekavši znatan imetak u poslovima s drvom, već nakon Prvoga svjetskog rata postao je uglednim poduzetnikom. Surađivao je s mnogobrojnim bankarskim i trgovačkim poduzećima i organizacijama, te bio suosnivač i podupiratelj mnogobrojnih društava. Bio je vijećnik u Trgovačko-obrtničkoj komori, potom i pročelnik njezine industrijske sekcije. U Zagrebačkome zboru (preteča Velesajma) bio je član upravnoga odbora 1922–28. i potpredsjednik 1928–30. Zanimao se i za politička pitanja: najprije se formirao kao pravaš, a poslije bio istaknuti član Hrvatske seljačke stranke (HSS), blizak Stjepanu Radiću i Vladku Mačeku, ali nerijetko i kritičan prema njima. HSS je pomagao i novčano. Palaču na Zrinjevcu, koju je 1921. kupio od Ljudevita (Luje) Vranyczanyja, prodao je stranci, koja je tu smjestila sve svoje urede. Istaknuo se kao jedan od obnovitelja, član vodstva i predsjednik Hrvatskoga radiše (1931–44), društva za potporu mladih obrtnika i trgovaca pod okriljem HSS-a. Zbog krize u drvnoj industriji, u 1920-ima počeo se zanimati za tekstilnu industriju. Nakon neuspjela pokušaja da u Senju pokrene tvornicu tekstila, okrenuo se Zagorju, gdje je postao jednim od pionira industrijalizacije u razdoblju do Drugoga svjetskog rata te je unaprijedio životni standard ne samo svojih radnika nego i cijele lokalne zajednice. God. 1921. od Branka Tucića otkupio je dvorac Oroslavje Donje, gdje je uredio dom za sebe i obitelj, a od Ljudevita Vranyczanyja dvorac Oroslavje Gornje, u kojem je 1924. otvorio tekstilnu tvornicu Preslica d.d. Potom je 1925. u parku uz dvorac pokrenuo i Zagorsku tvornicu vunenih tkanina d.d. te Ivančicu d.d., tvornice za preradbu vune i pamuka, a tvornica Prozorija bavila se tkanjem zastora. Sve su tvornice bile dionička društva, u kojima je Prpić bio glavni dioničar i vlasnik. Nakon Drugoga svjetskog rata iz Prpićevih tvornica u Oroslavju razvila se tvornica → Oroteks. Iz Poljske, gdje su nabavljeni strojevi, doveo je i stručnu radnu snagu za rad na strojevima. Svjestan potrebe za kvalificiranom domaćom radnom snagom, uz tvornice je 1927. utemeljio i tekstilnu školu, prvu takve vrste u Hrvatskoj, koja je primala 24 učenika, uglavnom štićenike Hrvatskoga radiše. Opće i stručne predmete predavali su inozemni stručnjaci. Na poticaj njegove supruge Terezije osnovana je i Vrtlarska i domaćinska djevojačka škola. Oroslavju je 1930. poklonio zemljište, na kojemu je izgrađena zgrada osnovne škole (danas Srednja škola Oroslavje), kao i zemljište za školsku stambenu zgradu. Osnovao je i nogometni klub, a nakon aerokluba u Zagrebu, kojemu je poklonio zrakoplov, i prvi aeroklub u Zagorju. God. 1936. sa sinom Đurom i još nekoliko dioničara društva Oroslavje utemeljio je u Zaboku novu tvornicu, nazvanu Tekstilna industrija Milan Prpić. Nakon Drugoga svjetskog rata tvornica je postala državnim poduzećem te je nastavila proizvodnju kao → Zagorska industrija vunenih tkanina (ZIVT). I u Zaboku je pomagao lokalnu zajednicu: dao je izgraditi prvi radnički restoran, radničku ambulantu i dom te osnovnu školu s učiteljskim stanovima. U doba Drugoga svjetskog rata njegove su tvornice radile za vojne potrebe. Tako je svojim radnicima osiguravao posao štiteći ih od novačenja, a spasio je i nekoliko židovskih obitelji od deportacije u logor, prikazujući njihove članove neophodnima za rad tvornice. I na druge načine surađivao je s antifašističkim pokretom pa je potkraj rata uhićen i osuđen na smrt, no kazna nije izvršena. Zbog suradnje s partizanima, ustaše su 1944. ubili njegova sina Đuru. Nakon završetka Drugoga svjetskog rata ponovno je izveden pred sud pod optužbom za suradnju s okupatorom tijekom rata, kao i zbog navodnoga korištenja odijela logoraša ubijenih u Jasenovcu kao sirovine u tvornicama. Iako optužbe nisu dokazane, proglašen je krivim te osuđen na gubitak građanskih prava, a oduzeta mu je i sva imovina, osim kuće u Zagrebu. God. 1947. pokušao je pokrenuti izgradnju nove tekstilne tvornice u Zagrebu, ali je ponovno optužen za rad protiv države i podrivanje radništva pa je umro obespravljen i ponižen. Radnike njegovih tvornica vlasti su spriječile da prisustvuju njegovu sprovodu. Njegove zasluge kao jednoga od pionira industrijalizacije u Zagorju i dobrotvora priznate su nakon 1990. God. 2025, na inicijativu Prpićeve praunuke Lucije Prpić Babić i njezina supruga Rože Babića, osnovana je Zaklada Milan i Terezija Prpić (sjedište u Zaboku), s ciljem očuvanja i promicanja bogate ostavštine supružnika Prpić te njihova doprinosa razvoju Hrvatskoga zagorja i Republike Hrvatske. U Oroslavju je njegovim imenom nazvana jedna od glavnih ulica, a u Zaboku park u središtu grada (obnovljen 2026).
LIT.: M. Kolar, Hrvatski Radiša: 1903.−1945. (2003), Zagreb 2004. • V. Saftić, Industrijalac Milan Prpić i ZIVT, Hrvatsko zagorje, 11(2005) 3–4. • D. Horvatin, Milan Prpić: obljetnica 140 godina života–60 godina smrti, Godišnjak grada Zaboka, 1(2013).
B. Čičko i V. Saftić