zagorska svadba

svadba u Jablanovcu 1933.

zagorska svadba, ceremonija slavljenja sklapanja braka uz koju su vezani predsvadbeni običaji, poput dogovaranja braka, običaji vezani uz sam čin vjenčanja te poslijesvadbeni običaji. U Hrvatskome zagorju, kao i u cjelokupnoj hrvatskoj tradiciji, svadba (gosti) je najpoželjniji način sklapanja braka, a svadbeni običaji, složeni i raznoliki (razlikuju se od mjesta do mjesta, ponekad čak i unutar iste fare, župe), mijenjali su se s vremenom. Od tradicionalnih predsvadbenih običaja najvažniji su snuboki, koji ne označavaju sam čin prošnje već prosce, one koji snube. Uz mladenca, u snuboke su odlazili još jedan ili dva muškarca. Isprva su se za snuboke birali stariji i iskusniji, rječiti muškarci lijepa ponašanja, a poslije su to bili ujak, stric ili krsni kum, koji su u snubokima okolišali ili čekali da budu upitani za razlog svojega dolaska. Neuspješni snuboki smatrani su velikom sramotom. Prije Drugoga svjetskog rata zaruke su se obavljale u kući mladenke. Mladenka ih je dočekivala u komori, sobi, u društvu pocnoš/pocneš, svoje pratilje (uglavnom krsna kuma) i kranclerice (obično firmanjska kuma). U sobu su, uz pratnju glazbe, ušli mladenac, dever, stoloravnatelj, svati i krancleri. Na stolu su obavezno bili tanjur i čaša blagoslovljene vode, kitica ružmarina, crveni rubac i zaručno prstenje. Nakon što je dever mladencima stavio prstenove i ruke im svezao crvenim rupcem, pritom izgovarajući prigodni tekst, mladenci su svezanih ruku sjedali za stol, a mladenac je mladenku čak darivao i novcem (zaručni penezi). S vremenom je takav način prošnje napušten, a zaruke su poprimile i neke građanske karakteristike. Nakon sporazuma o prošnji, slijedio je dogovor o mirazu, datumu zapisa i o samoj svadbi. U nekim mjestima nakon prošnje ugovaran je i dokonjček, poseban sastanak mladićevih i djevojčinih roditelja. Uspješnoj prošnji nekada je posredovala i snubokalja ili poprdulja, žena koja je »lobirala« za sklapanje braka. Nakon snuboka slijedio je zapis, odlazak župniku, na koji su išli mladenac i mladenka u pratnji jednoga muškarca (obično budući dever) i jedne žene (buduća pocnoš). Dever i pocnoš od 1930-ih nazivaju se kum i kuma, odnosno debeli kum i debela kuma. Nekada je mladenka prije odlaska župniku obilazila selo i pozivala žene na čašćenje (na rakiju) onime što joj je mladenac donio. Kod župnika su se dogovarali kada će doći na žamen, vjerski ispit i pouku o bračnome životu, ili su se zapis i žamen obavili u isto vrijeme. Nakon zapisa, na trima nedjeljnim misama župnik je mladence ozivao, obavještavao, najavljivao buduće vjenčanje. Svaka mladenka morala je sa sobom donijeti miraz, po koji su dolazili mladenac i njegovi pratioci, uz obavezni strošek, donesenu hranu (pogača, gibanica, mladinče, pernata životinja) i piće (vino). Miraz je nekada uključivao jednu ili dvije krave, rublje (odjeća, posteljina, ručnici), obuću, namještaj (ormar, krevet, gredenc, kuhinjski ormar), metlu, korito i kolovrat. S vremenom mu se sadržaj mijenjao pa se umjesto krave donosila protuvrijednost u novcu. Miraz se nekoliko dana ili dan prije vjenčanja svečano prevozio kolima (tzv. vožnja škrinje; oko Krapine se govori išli su po cule) u drvenome sanduku s kosim poklopcem u koji se spremalo mladenkino rublje. Kola su bila upregnuta isključivo volovima, i to posuđenima, jer se smatralo da vlastito blago i konji donose nesreću.

U glavne sudionike svadbe, svate s posebnim dužnostima i nazivima, ubrajaju se, po redoslijedu svatovske povorke, dva svata, od kojih prvi (u Loboru nazivan i poklonič) nosi naranču (prije je nosio pahu, malenu zastavu s obješenim crvenim rupcem), u koju je bila zabodena grančica ružmarina okićena vrpcom, a drugi svat (podeverič), koji se prije nazivao i zadnji svat jer je bio zadnji u povorci, a na čelo povorke je vjerojatno došao kada se povorka počela formirati u parove, potom mužikaši ili veselniki, svirači, krancleri, mladeniči, mladenac i mladenka, dever i pocnoš. Ostali gosti nazivaju se goščeniki. Još su dvije svatovske časti, i to u mladenčevoj i mladenkinoj kući: po jedan starešina ili japica domači, odabrani ugledniji rječitiji muškarci, zastupnici kuće. Prvoga svata, devera i kranclera odabire mladenac, a drugoga svata, pocnoša i kranclericu mladenka. Dever zastupa svatove, pregovara pri dolasku u kuću mladenca i mladenke, zastupa mladence i drži zdravice. Sukobljuje se i nadmeće u govorničkoj vještini sa starešinom. U obje kuće imenuje se i trušar, netko od ukućana ili rodbine tko brine o piću i nudi goste.

Na sam dan vjenčanja svatovi se okupljaju kod mladenca oko šest sati ujutro i časte se do odlaska po mladenku. Prije polaska mladenac mora dobiti roditeljski blagoslov. U ime svatova govori dever (traži blagoslov za mladenca, određuje kada treba krenuti po mladenku), a u ime roditelja starešina. Do mladenkine kuće svatovi ne smiju juškati, glasno pjevati i vikati. Vrata mladenkine kuće obično su zatvorena, pa starešina i dever pregovaraju oko ulaska svatova u kuću. Dever se tri puta obraća ukućanima s pozdravom i prigodnim tekstom. Taj se običaj naziva poklanjanje devera. Starešina odgovara tek na treći pozdrav i zatim otvara vrata. Tek tada svatovi smiju zajuškati, a mužikaši zasvirati. Svatovi potom ulaze u kuću, ali za svaki postupak moraju tražiti starešinovo dopuštenje (da smiju sjesti, da ih zakite kiticama i sl.). Traže mladu, a starešina izvodi lažne mlade, obično starije žene. Pošto svatovi ne prihvaćaju dovedene žene, starešina upućuje devera da sam potraži pravu mladu. Stariji zapisi bilježe i odlazak svatova nakon crkvenoga obreda u gostionicu na stavišče, ostavišče, gdje se zabavljaju i plešu. Iz gostionice se ponovno vraćaju mladenkinoj kući i opet se ponavlja scena pregovora pred kućnim vratima, s tim da se svatovi prikazuju kao putnici koji traže smještaj. U mladenkinoj kući starešina i dever izmjenjuju se u držanju zdravica i napitnica, a gostima se poslužuje jelo (→ zagorska kuhinja): obvezna juha, govedina s hrenom, paprikaš i pire-krumpir, kobasice, šunka s kuhanim jajima, salata od cikle, vugor(e)ki, krastavci, paprika ili zelena salata, a od pečenja: odojak, guska, kokoš i puran, potom štrukli, gibanice i krafne. Kolači (suhi kolači) stalno stoje na stolu. Jelo priređuju sekačice, žene poznate kao dobre kuharice koje imaju počasnu ulogu na svadbi, a posao obavljaju bez naknade. Tijekom večeri pojavljuju se mačkari, grupe prerušenih mladića (u novije doba i žene) koje predvodi harambaša i donosi pašoš, pašijuš, pismo koje predaju starešini ili deveru. U pismu pozdravljaju svatove i mole dopuštenje za ples. Dever prikuplja dar u novcu za mladenku, a posebno se skuplja novac za mužikaše koji sviraju ljubitrenk, a gosti dvoje po dvoje ispijaju istoimeno piće. Pred jutro svi sudionici svadbe izlaze iz kuće i u dvorištu ili voćnjaku pjevaju zorju i kure kries, pale vatru. Pije se rakija i pleše kolo. Prijašnji zapisi spominju da je mladenka morala tri puta preskočiti preko ognjišča, da ne bi nadošla, da je ne bi mraki zeli. Nakon zadnjega obroka u kući i oproštaja mladenke s roditeljima i ukućanima, svatovi odlaze u kuću mladenca. Na začelju povorku prate pogačarice, žene iz rodbine, ili mladenkina krsna kuma, koje pripremaju i na glavama nose pogače, velik okrugli kruh u koji su zabodena četiri pruta, ukrašena papirom, trakama i cvijećem. Pogačom se iskazuje čast mladenkinoj obitelji, a poslije se ona dijeli mužikašima i svatovima koji je nose kući. Dok dever pregovara sa starešinom, mladenci odlaze u staju vidjeti mladenkinu kravu. Pred kućom mladenku dočekuju svekar i svekrva: svekar joj pruža bocu i čašu vina, koju ona mora prebaciti preko krova kuće, a svekrva kruh. Mladenka bocu i kruh pažljivo unosi u kuću, pazeći da na prag stane lijevom nogom, a da u kuću kroči desnom. Svadbeno slavlje kod mladenca slično je kao kod mladenke. Svim događanjima ponovno rukovode dever i starešina. Mladenci plešu prvi ples, a dolaze i maskirane grupe. Slavlje još karakteriziraju u prošlosti zastupljeno mladenkino darivanje ukućana, potom u prostoriji gdje će mladenci leći običaj skidanja mladenkina oglavlja, vijenca i stavljanje marame na glavu (vijenac skida pocnoš i veže mladenki crveni rubac kojim su mladencima bile svezane ruke; po tome rupcu prepoznaje se sneha, udana žena, i nosi ga jedan tjedan ili duže). Pritom se izvodi i šala: pri skidanju vijenca netko od svatova ili dever pokušava staviti mladenki na glavu mladenčev šešir prije no što pocnoš uspije svezati rubac. Ako svat uspije preteči pocnoš, glavnu ulogu u braku imat će suprug. Mladenkino oglavlje prošlo je tri stupnja razvoja: od početka XX. st. do početka Prvoga svjetskog rata mladenka je nosila visok vijenac na glavi, u vrijeme rata javio se kranclin s pantlekima, a od 1935. nosio se kranclin sa šlajerom. Vjerojatno se s pojavom oglavlja, kranclina, pojavljuju i nove svatovske časti: krancler i kranclerica.

Svi prisutni jedu kokoš i piju mlijeko koje mladenka mora držati u krilu. Mladenka mora potom izuti cipele mladencu i udariti ga čizmom, kako bi gospodarila njime. Važni su i običaji prvoga jutra: mladenka je dužna donijeti vodu s bunara i pomesti kuću, a pri metenju ometaju je svatovi razbacujući smeće. Sedam dana nakon vjenčanja kod mladenkinih roditelja pripremalo se pervešče, prviči, ostanjki, manja gozba kojoj su, uz mladu i njezine roditelje, prisustvovali suprug, njegovi roditelji i neki rođaci. Tada je sneha prvi put smjela doći u roditeljsku kuću. S vremenom su se svadbeni običaji, kao i trajanje svadbe, znatno promijenili. Početkom XX. st. svadba je trajala najmanje dva ili tri dana, a poslije se trajanje smanjilo na najviše dva dana i jednu noć ili na jedan dan i jednu noć. Završetak svadbe bio je ujutro kod mladenca.

Terminom zagorska svadba danas se označava i scenski prikaz svadbenih običaja u izvedbi folklornih ansambala ili skupina, bez obzira je li riječ o izvornome ili koreografskome folkloru. Tako je prvi tradicionalni prikaz zagorskih svadbenih običaja (obred prošnje mladenke, zaruke, maškure i jutarnjica ), pod nazivom Zagorska svadba, prikazan 1983. u izvedbi KUD-a »Ivan Krkač« iz Jakovlja, koji je odigrao dijelove jakovljanske svadbe. Od 2010. prikaz zagorske svadbe u sklopu manifestacije → Kumrovečke plave kmice organizira Muzej »Staro selo« Kumrovec, s ciljem očuvanja, njegovanja i predstavljanja nematerijalne tradicijske kulturne baštine Hrvatskoga zagorja. Njegovanjem svadbenih običaja kumrovečkoga kraja bavi se i Etno udruga »Zipka« iz Kumrovca, osnovana 2002.

U Bednji KUD »Josip Genc« (prijašnji naziv KUD »Franjo Sert«) izvodi Bednjansku svadbu, koja je prvi put uprizorena 1980, a prikazuje svadbene običaje u Bednji i okolici koji su u svojem izvornom obliku počeli nestajati između dvaju svjetskih ratova. Priređivač teksta, redatelj i scenograf te dramsko-scenske igre, Josip Genc, svadbu je podijelio u četiri čina: Prie gojsti pri Verškevem Štiefu, Dien prie gojsti na Verškevem briegu, Bednjounsko ženjeidbo i Pri mlodence.

LIT.: B. Pleše, Svadbeni običaji u Hrvatskom zagorju, Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu, (1958) 21. • A. Kozina, Svadbeni običaji u Hrvatskom zagorju, Hrvatsko zagorje, 2(1970) 1–3. • Z. Rajković, Narodni običaji okolice Donje Stubice, Narodna umjetnost, 10(1974) 1. • D. Šarić, Nevestin culj i zagorska svadba (katalog izložbe), Kumrovec 2002.

J. Lukec i G. Škrlec