željeznica

karta željezničkih pruga

željeznički čvor u Zaboku

svečano puštanje u promet pruge Zabok–Gornja Stubica, 1916.

željeznica. Postojeća mreža željezničkih pruga rezultat je pojedinačnih graditeljskih pothvata u različitim vremenskim razdobljima. Nije ostvarena, a ni planirana radi optimalnoga unutrašnjeg povezivanja zagorskoga područja, no željeznički je promet za Hrvatsko zagorje imao veliko značenje, ponajprije zbog povezivanja pojedinih dijelova regije sa Zagrebom, odnosno Varaždinom, a potom i zbog međusobnoga povezivanja zagorskih naselja. Najstarija pruga, dolinom Save od Zidanoga Mosta preko Zagreba do Siska, puštena je u promet 1862, a njezina dionica od hrvatsko-slovenske granice do Zaprešića prolazi najjužnijim dijelom Zagorja i jedina je pruga s dvostrukim kolosijekom na zagorskome području. Od te pruge, s kolodvora u Zaprešiću, odvaja se pruga za Varaždin i Čakovec, koja prolazi središnjim dijelom Zagorja. Njezina izgradnja odobrena je 1884. tvrtki Čakovečko-zagrebačka (zagorska) željeznica d.d. sa sjedištem u Budimpešti, većinski vlasnik koje je bio poduzetnik Mirko (Imbro) Josipović. Izgradnja je povjerena Arminu Schwartzu iz Budimpešte. Stručno osoblje uglavnom je bilo inozemno, dok su domaći radnici obavljali pomoćne poslove. Pruga je puštena u promet 4. IX. 1886, a ubrzo potom 13. XII. pušten je u promet i odvojak do Krapine, koji se od glavne trase odvaja u Zaboku. Budući da većim dijelom prolazi kroz Zagorje, često se nazivala i zagorskom prugom. Prometovanje je isprva bilo sporo (putovanje od Zagreba do Varaždina trajalo je šest sati), a za domaće ljude i skupo, pa do Prvoga svjetskog rata nije privukla znatniji putnički promet. Unatoč tomu, imala je veliku gospodarsku važnost jer je potaknula i omogućila razvoj rudarstva, industrije i trgovine. Još za vrijeme izgradnje zagorske željeznice bilo je nastojanja da se izgradi pruga od Varaždina do Ivanca i Golubovca, gdje je već započelo iskorištavanje ugljena. Izgradnja je odobrena 1886, a za promet je otvorena 1. VII. 1890. do Ivanca i 13. IX. 1890. pruga do Golubovca, ukupne duljine 34,6 km. Osim za prijevoz ugljena, ta je pruga imala veliko značenje u povezivanju dijela Zagorja sjeverno od Ivanščice s Varaždinom. U razdoblju do Prvoga svjetskog rata bilo je i drugih prijedloga i inicijativa da se upotpuni mreža željezničkih pruga na zagorskome području. Više se prijedloga odnosilo na izgradnju pruge koja bi povezala prugu Zagreb−Varaždin (i Zabok–Krapina) s prugom Varaždin–Golubovec, a razmatrala se i izgradnja pruga Konjščina–Dugo Selo, Zabok−Krapinske Toplice, Zlatar−Marija Bistrica, Zlatar−Sesvete, Varaždin−Donje Ladanje−Vinica–Ormož. Izgrađen je, međutim, jedino odvojak od Zaboka, točnije od postaje Hum–Lug do Gornje Stubice, duljine 13 km. Pušten je u promet 18. XII. 1916, a po prvotnim planovima ta se pruga trebala nastaviti i preko Medvednice sve do Šestina. Odobrenje za nastavak gradnje pruge sjeverno od Krapine do Rogaške Slatine u Sloveniji Varaždinska je županija zatražila još 1890, a potreba za takvim spojem osobito je bila velika nakon što je sa slovenske strane pruga 1903. izgrađena do Rogatca na samoj granici. Ta je pruga, međutim, izgrađena tek 1930. Nakon Drugoga svjetskog rata izgrađena je jedino pruga dolinom rijeke Sutle, koja se od trase Zidani Most−Zagreb odvaja kraj postaje Sutla. Izgradnja je započela 1955; dionica do Kumrovca, koja na dva mjesta prelazi na slovensku stranu Sutle, puštena je u promet potkraj 1956, a druga do Stranja u Sloveniji 1960. Njezina izgradnja bila je potaknuta ponajprije rastućim simboličkim značenjem Kumrovca kao rodnoga mjesta Josipa Broza - Tita. Sve do potkraj 1980-ih na svim se zagorskim prugama odvijao intenzivan promet, osobito putnički, u kojem su najveće značenje imale dnevne migracije iz zagorskih mjesta, ponajprije u Zagreb, a donekle i u Varaždin. Vlak, u narodu popularno nazivan → zagorski cug, svakodnevno je prevozio mnogobrojne radnike i učenike do njihovih radnih mjesta i školskih klupa. Nakon 1990. željeznički promet na području Hrvatskoga zagorja zapao je u krizu svojstvenu za cijelu zemlju – znatno se smanjio ili je potpuno obustavljen te je izgubio nekadašnju važnost. Zbog nedostatna interesa putnika, promet prugom Krapina–Rogatec odvijao se od 2001. samo do postaje Đurmanec, potom je posve zaustavljen sve do potkraj 2014, kada je obnovljen do Đurmanca. Zbog dotrajalosti pruge, promet je 2000. potpuno obustavljen na trasi Harmica–Kumrovec−Stranje. Djelomična modernizacija željezničke mreže započela je 2018. Do 2022. na dionici Zaprešić–Zabok obnovljeni su kolodvori i stajališta, mostovi i druge pružne građevine, modernizirani su cestovni prijelazi te je provedena elektrifikacija. Na dionici Zabok–Krapina 2023–24. obavljena je zamjena dotrajalih pragova i tračnica, modernizirani su cestovni prijelazi te su ugrađene nove pružne oznake.

LIT.: S. Belošević, Zagorskom željeznicom i njezinim pobočnim prugama, Varaždin 1932. • B. Stulli, Željezničko pitanje u sjeverozapadnoj Hrvatskoj do 1941. godine. u: Varaždinski zbornik 1181.−1981. Zagreb–Varaždin 1983. • I. Gužvinac (ur.), 100 godina željezničke pruge Zaprešić–Varaždin–Čakovec–Zabok–Krapina: 1886–1986, Varaždin 1986.

D. Vojak i R.