žrtve poraća

žrtve poraća, pripadnici vojnih snaga i civili ubijeni neposredno nakon svršetka Drugoga svjetskog rata. Nakon preuzimanja ustaša, domobrana, četnika, pripadnika Handžar divizije i pripadnika njemačkih jedinica u svibnju 1945. kraj Bleiburga, jedinice JNA vodile su velik broj njihovih pripadnika po čitavoj Jugoslaviji, usputno ih likvidirajući na pojedinačnim ili skupnim stratištima. Poratno stradavanje pripadnika poraženih vojnih snaga poznato je pod nazivom križni put. U Hrvatskome zagorju križni je put ostavio duboke traume na stanovništvo, koje je bilo svjedokom likvidacija, mučenja i logora. Uz stratišta u Sloveniji, najveća su gubilišta otkrivena u sjevernome dijelu Hrvatskoga zagorja (→ Maceljsko grobište). Počinjeni zločini postali su poznati široj javnosti tek nakon 1990. U Maceljskome gorju likvidacije su izvršavane, po riječima svjedoka i naknadnim istraživanjima na terenu, na području zvanom Lepa Bukva, na vrhu Ilovcu, u Smiljanovoj grabi i na prostoru iza pilane u Đurmancu. O stradanju 21 svećenika na prostoru Lepe Bukve postoji i onodobni zapis u kronici franjevačkoga samostana u Krapini. Zarobljenici predviđeni za likvidaciju uglavnom su dovoženi vlakom do posljednje željezničke postaje u Đurmancu iz logora u Mirkovcu i Oroslavju. Dva logora u Mirkovcu bila su smještena ispred istoimenoga dvorca, a dijelila ih je prilazna cesta. S lijeve strane ceste bile su drvene barake nekadašnje Radne službe, gdje su bili smješteni domobrani i civili, a s desne strane bili su pripadnici ustaških postrojbi i njemački vojnici. Domobranima i civilima bilo je dopušteno primanje hrane i vode što su donosili okolni seljaci, a zarobljenicima u desnome logoru, koji je čuvao velik broj naoružanih partizana, nije se smjela davati ni voda ni hrana, uz prijetnju smrtnom kaznom. Po nekim svjedočenjima, u logoru je bilo 8000 zatočenika. Na mjestu tvornice kraj željezničke postaje u Velikome Trgovišću jedna je crnogorska brigada u svibnju 1945. likvidirala 137 osoba, a po nekim očevidcima i dvjestotinjak. Stanovnici Donje Stubice pamte ubojstvo dvadesetak domobrana, ustaša, Nijemaca, vrlo vjerojatno i civila, kraj groblja u Donjoj Stubici, koje su likvidirali partizani. Nabrojena mjesta nisu jedine lokacije likvidacija na području Zagorja. U mnogobrojnim zgradama općinskih poglavarstava (Sveti Križ Začretje), kotarskih oblasti (Krapina), školskim zgradama i željezničkim postajama (Đurmanec) događale su se likvidacije i mučenja. Nisu bili rijetki ni posebni zatvori OZNA-e, kao onaj u Zlataru.

Od ustaških i domobranskih žrtava (za rata i neposredno nakon njega) na području bivše općine Zlatar Bistrica, do 2000. popisano je njih 1317. U Hrvatskoj je bio posebno velik broj žrtava poraća iz redova crkvenih osoba, svrstanih u kategoriju klasnih neprijatelja. Od ukupno 664 crkvene osobe ubijene u Hrvatskoj, nerijetko i na okrutan način, samo u Hrvatskome zagorju, ili podrijetlom odande, pogubljeno je više od 50 osoba, što je više nego u Mađarskoj, Slovačkoj i Češkoj zajedno. Među ubijenim su žrtvama jedan biskup (→ Josip Carević), 42 svećenika (od kojih samo u Maceljskoj šumi 18, a rođenih u Hrvatskome zagorju 19), 11 bogoslova (četiri rodom iz Zagorja), četiri sjemeništarca, jedan redovnik i dvije časne sestre. U navedeni broj smaknutih nisu uračunati ubijeni svećenici koji su samo službovali u Zagorju. Civilne žrtve poraća nisu još do kraja istražene. Do sada je na području Zagorja otkriveno, po podatcima povjesničara Josipa Jurčevića, 81 grobište i stratište. U Krapinsko-zagorskoj županiji takvih grobišta ima 39, u zagorskome dijelu Zagrebačke županije 13 (samo u brdovečkome kraju 10), dok ih je u zagorskome dijelu Varaždinske županije 29. Broj grobišta nije konačan jer ima još mjesta koja nisu do kraja istražena, kao što su na Ravnoj gori ili na lepoglavskome groblju, gdje je zakopano oko 400 domobranskih i ustaških časnika i dočasnika s lažnim uzrocima smrti. Iako su svećenici u Hrvatskoj za vrijeme rata bili žrtve i nacističkih postrojbi, kao i ustaša (u logoru), u Hrvatskome zagorju žrtve se odnose na zločine poratnoga komunističkog režima, osim jednoga svećenika koji je stradao od četnika.

LIT.: S. Kožul, Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije, Zagreb 1992. • J. Jurčević, Bleiburg: jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima, Zagreb 2005. • A. Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Zagreb 2007. • F. Škiljan, Hrvatsko zagorje u Drugom svjetskom ratu 1941.–1945.: opredjeljivanja, borbe, žrtve, Zagreb–Gornja Stubica 2012.

M. Ivanjek i F. Škiljan