žrtve rata

žrtve rata, civili i pripadnici vojnih postrojbi ubijeni u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Nakon uspostave NDH u travnju 1941, donošenjem niza zakonskih odredbi, započeo je progon Židova, Srba i Roma. U Hrvatskome zagorju Židovi su bili nastanjeni u većim naseljima poput Pregrade, Krapine, Donje Stubice, Oroslavja, Marije Bistrice, Zlatara, Zaboka i Klanjca. Manji broj Židova pristigao je uoči Drugoga svjetskog rata u Hrvatsko zagorje iz drugih europskih zemalja u kojima je već počeo Hitlerov teror. Na temelju zakonske odredbe o rasnoj pripadnosti, Zakonske odredbe o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskoga naroda i Zakonske odredbe o državljanstvu omogućeno je ustaškim vlastima provođenje terora nad Židovima i Romima. U Varaždinu Židovi su bili zatvarani već u srpnju 1941. U kolovozu 1941. počelo je masovno zatvaranje Židova na području Hrvatskoga zagorja, bez obzira na to što je najveći broj Židova do toga vremena prešao na rimokatoličku vjeroispovijest. Najveći broj Židova iz Hrvatskoga zagorja stradao je u logorima Jasenovac i Auschwitz. Romi su bili nastanjeni na području Mača, Mihovljana, Lobora, Đurmanca, Zlatara i Krapine. Uglavnom su bili skitnice, koritari, svirači, kovači ili konjski trgovci. Na poimeničnome popisu žrtava logora Jasenovac nalaze se Romi iz krapinskoga naselja Doliće, njih 24. Najvjerojatnije su i ostali Romi iz Hrvatskoga zagorja stradali u Jasenovcu, ali o tome nema konkretnih podataka. S područja današnje Krapinsko-zagorske županije stradalo je 414 osoba u logorima Jasenovac i Stara Gradiška, među kojima je bilo 287 Hrvata, 99 Židova, 26 Roma, jedan Srbin i jedan Slovenac. Među žrtvama logora Jasenovac treba spomenuti i slovenske svećenike koje je, nakon što su ih 1941. protjerali Nijemci, prihvatila Zagrebačka nadbiskupija. Od šestorice slovenskih svećenika ubijenih u Jasenovcu, gdje su internirani pod optužbom za suradnju s partizanima, četvorica su službovala ili boravila na području Zagorja: Franc Grobler (1892–1942) i Janez Rančigaj (1893–1942) u Tuhlju, Janez Kodrič (1897–1942) u Velikome Trgovišću i Franc Kač (1907–1942) u Zagorskim Selima. Slovenskoga podrijetla bio je i gornjostubički župnik F. Rihar, također ubijen u Jasenovcu.

Za vrijeme rata u Hrvatskome su zagorju djelovala dva sabirna centra – kaznionica Lepoglava i logor Lobor. Lobor je počeo raditi od listopada 1941. i u njemu se isprva nalazilo između 1300 i 1700 židovskih i oko 300 srpskih žena i djece. U logoru je od tifusa umrlo oko 200 žena i djece. Logor je funkcionirao do kolovoza 1942, kada su židovske zatočenice i njihova djeca odvedeni u Auschwitz. Mlađe Srpkinje odvedene su na rad u Njemačku, a starije u Srbiju. Kaznionica u Lepoglavi bila je prije Drugoga svjetskog rata zatvor za kriminalce i političke osuđenike. Kada su ustaše došli na vlast, u lepoglavskoj kaznionici bilo je oko 1000 kriminalaca i više od 70 političkih zatočenika. Do kraja srpnja 1941. u kaznionici se našlo mnogo nepoćudnih Srba, Židova i Hrvata. Kroz kaznionicu je tijekom rata prošlo oko 6000 ljudi, od kojih je oko 3000 stradalo (što u kaznionici, što u drugim logorima).

Tijekom rata posebno su teško stradala sela Laz Bistrički, zaselak Donji Gabudi, gdje su Čerkezi u njemačkim uniformama 26. X. 1943. ubili 22 osobe i spalili imovinu 42 žitelja. Razlog paljevini i ubojstvu bilo je partizansko ubojstvo trgovaca Pavla Kukolje i Jurja Žagara iz Marije Bistrice. Dana 28. X. 1943. Nijemci su zapalili Petrovsko kraj Krapine. Upavši u Petrovsko, zapalili su domove 87 obitelji s 458 članova. Kao razlog navedeno je da su seljaci surađivali s partizanima. Dana 1. XII. 1943. ustaše Poglavnikova tjelesnog zdruga u selu Cerje Jesenjansko ubili su 35 osoba, od toga sedmero djece, te spalili kuće. Kao razlog uništavanja zaseoka Turibaki–Bosaki u dokumentima se navodi da su partizani otvorili vatru na ustaše iz smjera toga zaseoka. U Gornjoj Stubici 23. I. 1944, nakon uhićenja više od 150 osoba sa stubičkoga, zelinskoga i kašinskoga područja, došlo je do pokušaja ubojstva bojnika koji je vodio akciju. Ustaše su potom otvorili paljbu na uhićene civile i poubijali njih 21. Dana 30. XII. 1944. u Krušljevu Selu kraj Oroslavja obješeno je 50 talaca koji su dovedeni iz Zagreba. Taoci su ubijeni zbog toga što je Zagrebački odred postavio zasjedu na području Krušljeva Sela i ubio »jednog višeg časnika njemačke vojske i jednog višeg ustaškog časnika«. U prosincu 1944. partizani su napali vlak u blizini Konjščine. Tada je stradalo 27 osoba. Nedugo potom izvedeno je još nekoliko manjih diverzija, pa su ustaške vlasti izvršile odmazdu vješanjem 40 osoba u Konjščini kraj željezničke postaje. U cijelome Hrvatskom zagorju sudjelovalo je u NOB-u oko 4200 boraca, od toga je poginulo njih oko 1000. Partizanskim žrtvama treba pridodati i civilne žrtve terora kojih je na području Hrvatskoga zagorja bilo 711. Cjelovit popis ustaških i domobranskih žrtava sastavljen je samo za područje nekadašnje općine Zlatar Bistrica. Obuhvatio je 1317 osoba, ali među njima i znatan broj ubijenih nakon svršetka rata (→ žrtve poraća).

LIT.: Hrvatsko zagorje u Narodno-oslobodilačkoj borbi, Zagreb 1959. • Hrvatsko zagorje u revoluciji, Zagreb 1981. • N. Lengel-Krizman, Genocid nad Romima: Jasenovac 1942., Jasenovac 2003. • M. Karabin, Tragom jednog sjećanja: crtice iz jednog tek nešto drukčijeg života, Zagreb 2006. • M. Kantoci, Prilog povijesti Židova u Hrvatskom zagorju tijekom Drugog svjetskog rata, Hrvatsko zagorje, 14(2008) 3–4. • D. Pelko, Prilog povijesti Židova u Donjoj Stubici, Hrvatsko Zagorje, 17(2011) 1–4. • F. Škiljan, Hrvatsko zagorje u Drugom svjetskom ratu 1941.–1945.: opredjeljivanja, borbe, žrtve, Zagreb–Gornja Stubica 2012.

F. Škiljan