Akvilejski patrijarhat

Akvilejski patrijarhat, povijesno crkveno-političko područje (558–1751). Nastao je pošto je 552. akvilejski biskup, pod čijom su jurisdikcijom bili Istra, Norik i dio Recije, došao u sukob s Rimom i proglasio se patrijarhom 558, pozivajući se na tradiciju da je Crkvu u Akvileji utemeljio evanđelist Marko. Pred Langobardima je pobjegao 568. u bizantski Grado (slovenski Gradež) i 607. se pomirio s Rimom. Tada je u Akvileji pod langobardskom vlašću izabran drugi patrijarh, kojega je papa priznao 700. Njegovo je sjedište od 735. bilo u Cividaleu (slovenski Čedad). Karlo Veliki odredio je 811. granice jurisdikcije salzburškoga nadbiskupa i akvilejskoga patrijarha, kojemu je pripalo i područje hrvatske države i u Karantaniji područje do Drave. Iz Akvileje su u Hrvatsku odlazili misionari, a akvilejski kulturni krug znatno je utjecao i na hrvatske prostore. U → Donjoj Panoniji poznato je tek nekoliko mjesta na kojima su u to doba podignute crkve – vjerojatno u Sisku, Svetim Gorama kraj Sutle, a najvažnije poznato sjedište bilo je u Loboru (→ Majka Božja Gorska). Uloga Akvilejskoga patrijarhata u crkvenome životu Donje Panonije nakon propasti franačke vlasti početkom X. st. nije poznata, ali zahvaljujući njemu, velik dio sjeverne Hrvatske do tada je bio kristijaniziran.

K. Filipec