Celjski

ostatci Staroga grada Krapine, u posjedu Celjskih u prvoj polovici XV. st.

Celjski, njemačka i hrvatsko-ugarska plemićka obitelj (XII. st. – 1456). Zahvaljujući velikomu bogatstvu, temeljenom na prihodima s mnogobrojnih posjeda na području današnje Hrvatske, Slovenije i Austrije, tradicionalnoj obiteljskoj politici odanosti dinastijama Anžuvinaca i Luksemburgovaca te ženidbenim vezama s uglednim srednjoeuropskim velikaškim obiteljima (Huenburgovci ili Vovbriški, Walsee, Ortenburg, Schaunberg, Frankapan, Gorjanski, Branković, Kotromanović), poljskom kraljevskom dinastijom Pjastović te naposljetku kraljevskom i carskom dinastijom Luksemburgovaca, Celjski su se od sitna plemstva s kraja XII. i poč. XIII. st. tijekom prva tri desetljeća XV. st. uzdignuli u jednu od najmoćnijih velikaških obitelji Svetoga Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti i Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva . Podrijetlom su iz Savinjske doline, gdje su se nalazili njihovi matični posjedi po kojima su prvi naraštaji te obitelji najkasnije od 1130. nosili pridjevak od Savinje ili Savinjski (de Sovne, nobilis de Sauna), a potom se od 1173. u dokumentima spominju pod pridjevkom Žovneški (de Sonnekke) po istoimenoj utvrdi Žovnek (njem. Saneck ili Sannegg) u Savinjskoj dolini. Iako se kao prvi poznati pripadnik obitelji spominje Gebhard I. Savinjski još u prvoj polovici XII. st., političko i gospodarsko uzdizanje Celjskih započelo je tek stoljeće poslije s Ulrikom II. Žovneškim (? – oko 1316), koji je 1308. stupio u vazalni odnos prema Habsburgovcima. Zahvaljujući potpori moćnih seniora, njegov je sin Fridrik I. Žovneški (? – 1360) poslije izumrća celjskih rođaka Huenburgovaca (Vovbriški) 1322. stekao sve njihove posjede u Štajerskoj, uključujući gotovo cijelu Savinjsku dolinu s gradom Celjem, po kojem su od 1341. nosili naslov grofova Celjskih (commes Cillie). Fridrik I. ujedno je i prvi Celjski koji se javlja na području današnjega Hrvatskog zagorja. Tijekom 1320-ih stupio je u službu hrvatsko-ugarskoga kralja Karla I. Roberta Anžuvinca. Zbog sudjelovanja u kraljevu slamanju Gisingovaca 1326, bio je nagrađen utvrdom Belec, koju je držao sve do 1334, kada ju je po kraljevu nalogu morao vratiti Gisingovcima. Politiku služenja dinastiji Anžuvinaca nastavili su njegovi sinovi Ulrik I. (? – 1368) i Herman I. (?–1385), koji su se nalazili u službi Karlova sina i nasljednika Ludovika I. Anžuvinca te se borili protiv Mlečana u borbama oko Zadra 1345, u ratu protiv Srbije 1359. te naposljetku Bugarske 1365. godine. Novi snažan uspon obitelj je doživjela u vrijeme Fridrikova unuka Hermana II. (oko 1360–1435), koji je stekao trajnu naklonost i prijateljstvo kralja i cara Sigismunda Luksemburgovca te mnogobrojne posjede i časti. Među posjedima bila su vlastelinstva i utvrde na području današnjega Hrvatskog zagorja i Varaždinske Podravine, koje je stekao između 1397 (Vrbovec, Vinica, Varaždin) i 1399 (Krapina, Belec, Oštrc, Trakošćan, Lepoglava, Kostel, Cesargrad) te ih potom okupio u Zagorskoj grofoviji kao novoutemeljenoj upravno-teritorijalnoj jedinici slavonskoga dijela Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva. Kao zagorski grof, Herman II. i njegovi nasljednici postali su pripadnicima barunskoga staleža Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva (barones regni), a u dokumentima su se potpisivali kao grofovi od Celja i Zagorja (comes Cillie Zagorieque). Nakon što je Herman II. 1401. oslobodio Sigismunda iz zatočeništva u Siklósu, gdje ga je zatočilo ugarsko plemstvo, kao nagradu za vjernost Sigismund mu je 1405. prepustio cijelo Međimurje, 1406. imenovao ga banom Hrvatske i Dalmacije, banom cijele Slavonije te upraviteljem Zagrebačke biskupije za svjetovne poslove, a 1408. oženio se njegovom kćerju → Barbarom Celjskom. Kada je Herman II. 1420. stekao još i velike posjede u današnjoj Austriji i Sloveniji, pod njegovom su se vlašću našli znatni dijelovi Štajerske, Koruške, Kranjske i Slavonije, što mu je omogućilo uspostavu potpune prevlasti u regiji. Golemo zemljišno bogatstvo te srodstvo s carem i kraljem Sigismundom Luksemburgovcem omogućilo je Hermanu II. da 1423. prisili austrijskoga vojvodu Ernesta von Habsburga da se odrekne seniorske vlasti nad Celjskima, a krajnji rezulat njegove politike bila je Sigismundova podjela naslova knezova Svetoga Rimskoga Carstva Njemačke Narodnosti 1436. njegovu sinu Fridriku II. (oko 1377–1454) i unuku Ulriku II. (1406–1456), čime ih je izdignuo u gotovo isti rang s Habsburgovcima. Fridrik II. i Ulrik II. 1430-ih težište politike Celjskih prebacili su iz Njemačkoga Carstva prema Podunavlju i Balkanu. Fridrik II. oženio se 1405. Elizabetom, kćeri Stjepana I. Frankapana, koja mu je u miraz donijela polovicu Krka, gradove Trsat, Bakar i Bribir u Vinodolu, čime je započeo prodor Celjskih i u Kraljevinu Hrvatsku i Dalmaciju. Nakon njezine smrti ili možda ubojstva 1422. Fridrik se morao odreći svih frankapanskih posjeda stečenih ženidbom i pao je u očevu nemilost. Kada je 1425. oženio → Veroniku Desinićku, otac ga je dao zatvoriti, a Veroniku pogubiti. Iduće godine izišao je iz zatvora, a 1428. i 1429. od cara i kralja Sigismunda Luksemburgovca dobio je gradove Bihać i Krupu. God. 1443. okončao je višegodišnji rat s Habsburgovcima sklapanjem međusobnoga nasljednog ugovora te habsburškim priznanjem njegova kneževskog naslova, a 1445. imenovan je slavonskim banom. Zahvaljujući tome položaju proširio je obiteljske posjede na utvrde i vlastelinstva Grebengrad i Bela u Hrvatskome zagorju. Posljednji zagorski grof iz roda Celjskih bio je Ulrik II., namjesnik Češke (od 1438), ban Slavonije (od 1445) te namjesnik Ugarske (1456). Nakon što ga je 1456. u Beogradu pogubio ugarski vojskovođa Ladislav (László) Hunyadi kao posljednjega muškog potomka te moćne obitelji, izbio je rat za Celjsku baštinu. Da bi obranila obiteljske posjede, Ulrikova udovica Katarina Branković obratila se za pomoć svojemu vojskovođi Janu Vitovcu. Iako joj je Vitovac pomagao u obrani kranjskih i štajerskih posjeda od presezanja rimsko-njemačkoga cara Fridrika III. Habsburgovca, nakon što ga je hrvatsko-ugarski kralj i Fridrikov nećak Ladislav V. Postum Habsburgovac (vladao 1440–56) postavio za novoga slavonskoga bana, Vitovac je Katarini okrenuo leđa te krenuo redom zaposjedati celjske utvrde u Hrvatsko-Ugarskome Kraljevstvu, prepuštajući istodobno njihove utvrde u Kranjskoj i Štajerskoj caru Fridriku III. U nemogućnosti da u svojim rukama zadrži barem dio posjeda i utvrda pokojnoga supruga, Katarina je cijelu Zagorsku grofoviju 1460. prodala slavonskomu banu Janu Vitovcu za 62 000 forinti. Tako je nakon 57 godina okončana vladavina Celjskih u Hrvatskome zagorju. Vladavinu Celjskih u Zagorju obilježila je graditeljska djelatnost. Doveli su iz Praga u Zagorje graditelje školovane u klesarskoj radionici obitelji Parler, koji su u kasnogotičkome stilu podignuli samostan u Lepoglavi (oko 1400), kapelu sv. Ane u Plemenšćini kraj Pregrade i gotičku ulaznu kulu varaždinskoga Starog grada te temeljito obnovili, odnosno nadogradili utvrde Stari grad u Krapini i Vrbovec kraj Klenovca Humskoga.

LIT.: N. Klaić, Zadnji knezi Celjski v deželah Sv. Krone, Celje 1982. • J. Mlinar, Podoba Celjskih grofov v narativnih virih, Ljubljana 2005. • R. Kurelić, Pregled povijesti grofova Celjskih. Historijski zbornik, 59(2006). • S. Miljan, Grofovi Celjski, njihovi službenici njemačkog porijekla i Zagorsko kneštvo (comitatus Zagoriensis) krajem srednjeg vijeka (1397.–1456.), Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, 19(2012).

K. Regan