Domjanić, Dragutin Milivoj
Dragutin Milivoj Domjanić, V polnoći, rukopis
Domjanić, Dragutin Milivoj, pjesnik (Krči, danas Adamovec kraj Sesveta, 12. IX. 1875 – Zagreb, 7. VI. 1933). Potomak stare plemićke obitelji koja se spominje od XVI. st. Djetinjstvo je proveo na vlastelinstvu u Krčima i Svetome Ivanu Zelini. God. 1881. došao je u Zagreb, gdje je pohađao osnovnu školu kao pitomac Plemićkoga konvikta, potom i gimnaziju. Diplomirao na Pravnome fakultetu u Zagrebu 1898, a godinu poslije i doktorirao rigorozom na istome fakultetu. Od 1898. radio je u državnoj službi, kao sudski pristav, potom više od osam godina u službi sudca istražitelja te od 1906. kao vijećnik Sudbenoga stola u Zagrebu; 1918. premješten je na Kotarski sud u civilnu referadu. Uz pravno-činovničku službu bio je aktivan i na području kulturno-književne djelatnosti: 1919. izabran je za redovitoga člana JAZU-a, bio je višegodišnji član uprave Društva hrvatskih književnika, 1921–26. predsjednik Matice hrvatske, 1927. član uprave zagrebačkoga PEN-a, a godinu poslije izabran je za njegova predsjednika te ostao na toj dužnosti do smrti 1933. Već kao gimnazijalac pokazivao je literarne sklonosti: 1891. prevodio je romantične priče s njemačkoga, 1892. pod pseudonimom Milivoj Seljan tiskao je u Bršljanu domoljubnu pjesmu Ljubav k domovini, 1894. pod pseudonimom D. M. D. erotičnu pjesmu Marija u tršćanskome Slovanskome svetu, a pjesmu Ridi Pagliaccio!, koja se inače navodi kao prvoobjavljena jer je prva potpisana vlastitim imenom, tiskao je u Viencu 1895. Potpisivao se i pseudonimima: Grga, Vujec Grga (pod kojim je 1921. objavio »marionetnu igru« Petrica Kerempuh i spametni osel, koju je 1920. u zagrebačkome Teatru marioneta Velimir Deželić ml. postavio kao prvu međuratnu lutkarsku predstavu), Valja P.(lemeniti) Batjanov, Dragutin Zelinski i dr. Osim u Viencu, surađivao je u književnim časopisima i novinama: Hrvatskome salonu, Nadi, Životu, Savremeniku, Domaćem ognjištu, Prosvjeti, Književnome jugu, Srpskome književnom glasniku, kao i u slovenskim dnevnicima i revijama Ljubljanski zvon, Dom in svet, Slovenec i dr. Prevodio je poeziju Johanna Wolfganga Goethea, Heinricha Heinea, Paula Verlainea, Charlesa Baudelairea, Stéphanea Mallarméa, Frédérica Mistrala te drugih francuskih i provansalskih pjesnika, prozu Maksima Gorkoga i Lava Nikolajeviča Tolstoja. Napisao je i nekoliko crtica te više književnih prikaza, posebice o slovenskim piscima, s kojima je bio i književno povezan. U borbi »starih« i »mladih« zauzimao se za književni program »mladih«. Prva mu je objavljena zbirka, moto koje su latinski stihovi njegova pretka → Adama Žigmunda Domjanića, knjiga štokavskih stihova Pjesme (1909), prožetih doživljajem lirskoga subjekta kao osobe obilježene zamorenošću životom, umorom i čežnjom za lijepim i nedostupnim (Moj put, Otmjena dosada). Tu poeziju obilježava gađenje nad realnošću te bježanje u imaginarni svijet plemićkih dvoraca i parkova kako bi se pronašli utočište i mir. Poslije je objavio tri zbirke kajkavskih stihova: Kipci i popevke (1917), V suncu i senci (1927) i Po dragomu kraju (1933), koju je posmrtno priredila njegova majka. God. 2022. Matica hrvatska (prir. A. Jembrih) tiskala je posljednju za života objavljenu mu knjigu pjesama (Pjesme, ćirilica, Beograd 1933). U tim kajkavskim zbirkama dominiraju motivi prolaznosti i nestajanja (Bele rože), uzroci svih nostalgičnih i pesimističnih raspoloženja lirskoga subjekta, a Domjanić se nadaje kao izraziti modernistički pjesnik (asocijacije na prošlost i nestajuću ljepotu, intimističko-sentimentalna povezanost s majkom, simbolika vrta, cvijeća, naglašene boje, a posebice slikoviti pejzaži i priroda kao mogući oblik željenoga sklada u životu, koji su postali omiljenom temom njegove kajkavske poezije – Gorice v suncu ). Asocijativnom snagom iz toga se korpusa izdvajaju pjesme obilježene socijalnim motivima (Jačmen, Rubača, Na kolodvoru, Prošecija), u kojima Domjanić, primjerice na prikaze ratnoga stradanja i užasa (Ciklame, krvave ciklame), ne reagira krležijanski glasno već nostalgično sumira činjenice (Šicel, 1974) . Posljednja njegova pjesma, Zagorju, objavljena je u nekoliko listova i novina (Danica, 1933, 93; Zagorske seljačke novine, 1933, 9, i dr.). Uz A. G. Matoša, F. Galovića, M. Krležu i Ivana Gorana Kovačića, pišući urbanom, zagrebačkom kajkavštinom, oslonjenom na fonološko-fonetsku i leksemsku strukturu krčanskoga i donjozelinskoga govornog idioma (Kalinski, 1988), bio je jedan od prvih preporoditelja kajkavske književne riječi. Njegova je poezija modernistički muzikalna i melodiozna, pa su mnoge njegove pjesme uglazbljene. Do danas su mnogi skladatelji (Anton Lajovic, Fran Lhotka, Franjo Lučić, Božidar Širola, Vlaho Paljetak, Rudolf Taclik, Boris Krnic, Rudolf Matz, Josip Vrhovski, R. Rajter, Ivo Lhotka-Kalinski, Branimir Sakač, Lovro Županović, Milivoj Körbler i dr.) uglazbili više od 50 Domjanićevih kajkavskih pjesama koje se zbog svoje neposrednosti pjevaju gotovo kao narodne pjesme (među najpopularnijima su Fala, → Popevke sem slagal i Kaj). Domjanić je i najizvođeniji kajkavski pjesnik na → Festivalu kajkavskih popevki u Krapini (na 1. festivalu 1966. izvedeno mu je čak pet pjesama – Bele rože, Drenek cvete, Gdo ti je rekel, Hajda i Loza žuti, potom Inje (1968), Gorice v suncu i Kiša šumi (1970), V kesni čas (1975), Ciklame, krvave ciklame (1977), Megle (1978), Črni metuli (1985), Potočnice (1991), Če i krova ni (1994. i 2007), Kapela pri svetom Šimunu (1997), Sosedovo dete (1999) i dr. Iako su neki kritičari oštro osuđivali njegovu cjelokupnu poeziju (posebice M. Krleža), Domjanić je na motivsko-tematskoj i izražajnoj razini pomogao uklapanju kajkavske književne riječi u kontekst hrvatske književnosti. U Svetome Ivanu Zelini od 1970 (danas u sklopu manifestacije KAJ v Zelini) održava se Recital suvremenoga kajkavskog pjesništva »Dragutin Domjanić«, na kojem stručni ocjenjivački sud izabire pjesme koje se javno izvode na Recitalu, a potom objavljuju u zborniku Recitala Zeleni bregi Zeline; od 1971. održava se i Smotra dječjega kajkavskog pjesništva »Dragutin Domjanić«, radi poticanja rada s pjesnički nadarenom djecom u osnovnim školama kajkavskoga govornog područja. Časopis Kaj posvetio mu je jedan broj (1968, 9), a u listopadu 1995, u organizaciji Narodnoga sveučilišta Zelina i časopisa Kaj, povodom 120. obljetnice piščeva rođenja, održan je stručno-znanstveni skup Okrugli stol »Domjenak o Domjaniću«, na kojem su sudjelovali vodeći hrvatski književni povjesničari i kritičari, a izlaganja su objavljena u časopisu Kaj (1995, 4–5).
LIT.: M. Šicel, Kajkavska poezija Dragutina Domjanića, u: Kajkavski zbornik: 1970–1974., Zlatar 1974. • J. Skok, Arkadijska obzorja kajkavskog pjesništva Dragutina Domjanića, Kaj, 16(1983) 1. • I. Kalinski, Poetika i jezik kajkavskih pjesama Dragutina Domjanića, Zagreb 1988. • C. Milanja, Domjanićevo štokavsko i kajkavsko pjesništvo, Umjetnost riječi, 43(1999) 1. • A. Jembrih, Dragutin Domjanić u novom svjetlu, Zelina–Zagreb 2019.
J. Lukec