Donja Batina

panorama

kapela sv. Jakova

tlocrt kapele sv. Jakova

Donja Batina, naselje u sastavu grada Zlatara, sjeveroistočno od upravnoga središta (manji dio naselja u općini Konjšćina); 310 stanovnika. Leži u dolini potoka Batine. Nalazi se na području nekadašnjega → batinskog plemićkog posjeda, što ga je 1262. kralj Bela IV. dodijelio Ivanu, sinu Ivana, rodonačelniku obitelji → Batinski. U rukama njegovih potomaka posjed je bio do približno 1430, kada se Elizabeta Batinska udala za Stjepana Kuhingera, koji je od kralja ishodio pravo održavanja sajma u Batini. Privilegij je povoljno utjecao na razvoj naselja jer se ono 1447. spominje kao trgovište (oppido) i trg (forum), a njegova se jezgra nalazila u blizini kapele sv. Jakova. Udajom Stjepanove kćeri Elizabete (II.) za Ljudevita Lendekara, 1458. Batina je ponovno promijenila vlasnika. Kraće vrijeme nalazila se kao zalog u vlasništvu Špirančića (prije 1483), nakon njegova isteka bila je ponovno vraćena Lendekarima. God. 1500. Andrija Lendekar prodao je četvrtinu svojega posjeda Marčinku de Prydrychu, gospodaru Budinščine i suvlasniku Oštrca, čime je nastao novi plemićki posjed, poznat kao Gornja Batina. Ostatak staroga posjeda, pod nazivom Donja Batina, ostao je u vlasništvu Lendekara do 1504. kada ga je Dora Lendekar prodala Marčinku de Prydrychu. Kao novi vlasnik ili suvlasnik Batine nešto prije 1568. spominje se obitelj Kaštelanović, koja je s Marčinkom bila suvlasnik Oštrca. U popisima poreza od 1596. kao novi gospodari Donje Batine spominju se Ladislav i Juraj Šafranić, Ivan Hersić te Nikola Košćević. Donjom Batinom su poslije gospodarile plemićke obitelji Bužanić te Bogathy, sve do ukidanja kmetstva 1848. Kapela sv. Jakova, iako se spominje indirektno u izvorima XV. i XVI. st., prvi put navodi se 1639. kao kapela župe u Martinšćini. Izvorno gotička, pregrađena je gotovo potpuno u baroknome stilu potkraj XVIII. st. Jednobrodna je građevina sa zvonikom u pročelju te stožastim svetištem. God. 1912. u Donjoj Batini otvorena je pučka škola, koja danas djeluje kao područna škola u sastavu Osnovne škole Ante Kovačića u Zlataru. Kurija Donja Batina u središtu naselja nekoć je bila vlasništvo obitelji Bogathy i Pisačić, a poslije obitelji Jelačić. Prvotnu drvenu građevinu nadomjestila je 1887. skromna zidanica, koja je kasnijom dogradnjom poprimila tlocrt u obliku slova »L«. U kuriji se nalaze vrijedan inventar i slike iz XVIII. i XIX. st., a iznad ulaza grb je obitelji Jelačić, donesen iz Novih dvora kraj Zaprešića. DVD Donja Batina osnovan je 1933. Rudnik lignita, do kojega je bila izgrađena željeznička pruga, djelovao je do 1960-ih u sastavu Konjščinskih ugljenokopa.

Lokalitet Gradišće nalazi se na ravnjaku s triju strana strmoga brežuljka, koji se uzdiže iznad zaseoka Jelačići u Donjoj Batini. U dokumentima se prvi put spominje 1262. kao naziv brežuljka (mons Graduch) u opisu međa batinskoga posjeda. Iako na nalazištu nisu vidljivi tragovi arhitekture, na osnovi konfiguracije terena te naziva nalazišta, izvedenoga iz osnove grad u značenju utvrde, može se pretpostaviti postojanje jedne manje utvrde četverokutna oblika. Moguće je da je ondje bila jedna u nizu privremenih utvrda podignutih kao pribježište mjesnomu stanovništvu za provale Tatara u Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo 1241–42.

LIT.: S. Belošević, Županija varaždinska i slobodni i kraljevski grad Varaždin, Zagreb 1926. • N. Budak, Gradovi Varaždinske županije u srednjem vijeku, Zagreb–Koprivnica 1994. • Krapinsko-zagorska županija – Umjetnička topografija Hrvatske, 4, Zagreb 2008. • K. Regan, Srednjovjekovne obrambene građevine porječja Krapine (II), Kaj, 46(2013) 1–2.

K. Regan i A. Ščapec