Drašković

rodoslovno stablo obitelji; HDA

grb obitelji, oko 1700; HISMUS

obiteljski grobovi uz župnu crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije, Bednja

Drašković, plemićka obitelj s posjedima u Krapinsko-zagorskoj, Varaždinskoj, Zagrebačkoj i Križevačkoj županiji. U XV. st. obitelj je pripadala nižemu plemstvu u Buškoj župi u Lici; najstariji poznati grb (grifon koji u desnoj pandži drži zlatnu kuglu) potječe iz 1553. Povijest obitelji pouzdano se može pratiti od Bartola (umro 1538), koji se iz skradinskoga zaleđa zbog osmanskih osvajanja s obitelji preselio u Pokuplje te je privremeno boravio na posjedima P. Keglevića u Kostelu, Krapini i Loboru. Uspon obitelji započeo je za vrijeme njegovih sinova Jurja (oko 1525 – 1587), koji je zauzimao najviše crkvene i vojno-političke položaje te je svojim utjecajem omogućio stjecanje velikih zemljišnih posjeda pretežito u Hrvatskome zagorju, i Gašpara (oko 1530 – 1591), od kojega potječu svi potonji pripadnici obitelji. Braća su 1550-ih i 1560-ih svojom odanošću prema Habsburgovcima i vojnim uspjesima protiv Osmanlija stekla mnogobrojne posjede u Ugarskoj i Slovačkoj, a od 1567. članovi obitelji nose barunski naslov. Obiteljska moć i utjecaj naglo su porasli dobivanjem → trakošćanskoga vlastelinstva, isprva na korištenje (1569), a potom i trajno (1572, 1584), čime je obitelj ušla u krug bogatih feudalnih posjednika u Hrvatskoj. Članovi obitelji školovali su se na inozemnim sveučilištima, bili odani habsburškoj dinastičkoj politici i Katoličkoj crkvi te obnašali visoke crkvene i političke dužnosti. Svoj društveni položaj također su osnažili ženidbenim vezama s pripadnicima moćnih ugarskih velikaških obitelji. Obiteljsko bogatstvo znatno se povećalo Gašparovom ženidbom s Katarinom Székely; oboje su sahranjeni u župnoj crkvi Blažene Djevice Marije u Bednji. Njihovi sinovi Petar (1555–1616) i Ivan II. (1550–1613) utemeljitelji su dviju obiteljskih grana. Petar je bio meštar kraljevskih tavernika, a na saborskome zasjedanju 1607. u Krapini izabran je za jednoga od upravitelja Kraljevstva (regni gubernator). Bio je oženjen Anom Marijom Alapić, preko koje je obitelj došla u posjed Ljutomera, po čemu se ta obiteljska grana naziva Ljutomerskom. Grana Ivana II. naziva se i banskom; kao hrvatski ban 1569–1608. istaknuo se u borbi protiv Osmanlija te se oštro suprotstavljao protestantizmu, podupirući dolazak isusovaca u Hrvatsku. Obiteljski posjed proširio je na Krapinu, gdje su se za vrijeme njegova banovanja održavala zasjedanja Sabora, a 1604. zakupio je utvrdu Medvedgrad. Po svojoj ženi Evi Istvánffy naslijedio je dio → viničkoga vlastelinstva. Njegovi sinovi, → Ivan III. (1603–1648), hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban i ugarski palatin, Nikola I. (oko 1625–1687), kraljevski savjetnik, komornik i numizmatičar, te Petrov sin → Gašpar (? – 1668), stekli su za sebe i svoje nasljednike grofovski naslov. Obitelj je sredinom XVII. st. na vrhuncu moći i bogatstva, a posjedi su se proširili izvan Zagorja na Veliki i Mali Bukovec. Ivanov sin Ivan IV. (oko 1630–1692) također je bio kraljevski komornik i savjetnik, a zbog vojnih uspjeha stekao je čin podmaršala. Od 1685. u posjedu je vlastelinstva Božjakovina u okolici Zagreba. Sa svojom suprugom Marijom Magdalenom, po kojoj su Draškovići baštinili posjed Steničnjak u karlovačkome kraju i vlastelinstvo Opeka/Zelendvor, dovršio je izgradnju Klenovnika, te je uvelike utjecao na umjetničku baštinu Varaždina i okolice (donator crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Varaždinu i njezine loretske kapele). Mnogi članovi obitelji odabrali su vojničku karijeru te su, zbog ratnih uspjeha protiv Osmanlija i na drugim europskim bojištima, stekli visoke časti i položaje. Sin Ivana IV., Ivan V. (oko 1660 – 1733) nakon vojnih pohoda protiv erdeljskoga kneza Franje Rákóczyja u Ugarskoj 1704–07. imenovan je kraljevskim savjetnikom i predsjednikom kraljevske komore, a u pohodu protiv Osmanlija 1716–17. ratovao je kao podmaršal. Od 1718. bio je banski namjesnik i savjetnik Ratnoga vijeća, a 1732. svečano je instaliran za hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga bana u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Varaždinu. Osobite vojničke uspjehe postigli su i njegov sin → Josip Kazimir (1716–1765) i unuk Ivan VIII. (1740–1787), koji se istaknuo u Sedmogodišnjem ratu te nastavio karijeru kao krajiški pukovnik u Glini, gdje je osnovao prvu masonsku ložu u Hrvatskoj (L’Amitié de Guerre), a potom sastavio statut i pravila toga udruženja (tzv. Draškovićeva Observantia). Njegovi su sinovi Janko (1770–1856), političar, najpoznatiji pripadnik obitelji u XIX. st. i vodeća osoba preporodnoga pokreta, te Juraj V. (1773–1849), kulturni djelatnik od kojega se nastavila dugoselska grana obitelji, izumrla u muškoj lozi 1971. Od Franje (1750–1818) potječu unuci, → Juraj VI. (1804–1889), podmaršal i fotoamater, koji je poduzeo veliku obnovu Trakošćana u neogotičkome stilu, i KarloI. (1807–1855), pristaše hrvatskoga narodnog preporoda. Karlu je pripadao obiteljski dvorac u Velikome Bukovcu, koji je postao žarište preporodnih zbivanja, a u njegovu je palaču na Gornjemu gradu u Zagrebu 1846. smješten Narodni dom. Karlovi sinovi Ivan IX. (1844–1910) i Josip VI. (1849–1912) istaknuli se se 1885–88. u političkome životu Hrvatske kao oponenti bana Khuen-Héderváryja. Supruga Ivana IX. → Julija (1847–1901), rođ. Erdődy, bila je slikarica, a sin → Karlo (1873–1900) fotoamater. Obitelj je svoje posjede u Hrvatskoj imala do kraja Drugoga svjetskog rata, kada su nacionalizirani, a potomci danas žive u Austriji. Najreprezentativniji podsjetnik na obiteljsko bogatstvo i ugled kroz povijest, dvorac Trakošćan, rijedak primjer objekta koji je u kontinuiranu posjedu obitelji bio više od 400 godina, danas je muzej sa sačuvanom izvornom građom prezentiran u izvornoj funkciji. Uz sačuvanu zbirku namještaja i oružja, osobito su vrijedne knjižna građa (oko 1700 primjeraka) te zbirka slika i grafika (oko 200 ulja na platnu), koja sadrži mnogobrojne portrete članova obitelji. Kao najznačajniji muzejski predmet izdvaja se Velika genealogija obitelji Drašković (u trajnoj posudbi iz Hrvatskoga državnog arhiva od 2006), nastala 1668. po podatcima Franje Ladanyja, tadašnjega upravitelja njihovih hrvatskih posjeda i dobara. Prikazana je u obliku stabla predaka koje raste iz legendarnoga praoca obitelji, Ivana Draškovića, položenoga na zemlji u viteškome oklopu, a u pozadini je danas najstariji prikaz dvorca. Uz dvorske kapele u Klenovniku i Trakošćanu, Draškovići su imali grobne kapele u isusovačkoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Varaždinu, pavlinskoj crkvi u Lepoglavi te samostojeću kapelu-mauzolej u Križančiji kraj Velikoga Bukovca. Kao vlasnici mnogobrojnih posjeda, dvoraca, kurija i palača u Hrvatskome zagorju, osobito u varaždinskome kraju, ostavili su snažan trag u gospodarskome, političkome i društvenome životu, a kao naručitelji mnogobrojnih umjetničkih djela i kulturni mecene obogatili su kulturnu baštinu toga područja. Bogata arhivska i umjetnička građa obitelji pohranjena je i u Hrvatskome državnome arhivu i Hrvatskome povijesnome muzeju u Zagrebu.

LIT.: M. Kruhek, Posjedi, gradovi i dvorci obitelji Drašković, Kaj, 5(1972) 11. • M. Obad Šćitaroci, Dvorci i perivoji Hrvatskoga zagorja, Zagreb 1991. • N. Budak, Hrvatska i Slavonija u ranome novom vijeku, Zagreb 2007. • Trakošćan: burg – muzej, Trakošćan 2007. • 800 godina slobodnog kraljevskog grada Varaždina (zbornik), Varaždin 2009. • M. Bregovac Pisk, Obitelj Drašković kao naručitelji i kupci umjetnina (na primjeru dvora Trakošćan) (doktorski rad), Zagreb 2012.

I. Mandušić