Drugi svjetski rat

ulazak partizana u Varaždinske Toplice 1943.

partizani u Gornjoj Bistri 1944.

Drugi svjetski rat, vojni sukob 1939–45. između sila Osovine ili Trojnoga pakta (Njemačka, Italija, Japan, Mađarska, Rumunjska, Bugarska, Finska) i Saveznika (Velika Britanija, Francuska, SSSR, SAD i dr.). Trojnomu su paktu 1941. pristupile Mađarska, Rumunjska i Slovačka (njemački protektorat) te Bugarska i Jugoslavija. Do 1941. Kraljevina Jugoslavija nije bila uvučena u ratni sukob. Potpisivanje protokola o pristupanju Kraljevine Jugoslavije Trojnomu paktu (25. III. 1941) dovelo je do državnoga udara (27. III), koji je bio povod za napad Njemačke koji je započeo 6. IV. Odmah nakon napada na Beograd, bombardiran je Zabok, najveće željezničko čvorište u Hrvatskome zagorju. Nijemci su Hrvatsko zagorje zauzeli u prolazu prema Zagrebu između 6. i 10. IV. 1941. Hrvatska seljačka zaštita razoružavala je u svim kotarevima Hrvatskoga zagorja jugoslavensku kraljevsku vojsku. Uspostavom velikih župa Hrvatsko zagorje uglavnom je potpalo pod Veliku župu Zagorje sa sjedištem u Varaždinu, dok su kotarevi Donja Stubica i Zaprešić potpali pod Veliku župu Prigorje sa sjedištem u Zagrebu. Ustaška je vojnica za Drugoga svjetskog rata imala postrojbe u Stubici, Mariji Bistrici (3. i 4. satnija 22. ustaške pripremne bojne), u Krapinskim Toplicama, Zaboku, Tuhlju, Donjoj Stubici (VI. bojna XV. ustaškoga stajaćeg zdruga), u Pregradi, Bežancu, Humu i Vinagori (VII. bojna XV. ustaškoga stajaćeg zdruga), u Mariji Bistrici (III. bojna Zagrebačkoga ustaškog posadnog zdruga) i Poglavnikov tjelesni zdrug, tj. topnički sklop u području Breznički Hum–Zlatar Bistrica–Konjščina. Oružništvo je bilo smješteno u Donjoj Stubici i Mariji Bistrici (vod Zagreb) i u Krapini, Svetome Križu Začretju, Zaboku, Zlataru, Budinščini, Mihovljanu, Pregradi, Desiniću i Klanjcu (vod Krapina). Postojale su i oružničke straže na granici prema Njemačkome Reichu (Čemehovec, Suhi Dol, Gmajna, Miljana, Druškovec i Macelj).

Židovi, Srbi i Romi našli su se na udaru novouspostavljene ustaške vlasti. Židovi su živjeli uglavnom u kotarskim središtima i najveći broj njih bio je 1941. i 1942. deportiran u Jasenovac, Staru Gradišku ili u Auschwitz. Srbi su do izbijanja rata bili državni službenici te su se nakon gubitka zaposlenja uglavnom odselili u Srbiju, a Romi, koji su bili nastanjeni uglavnom u naselju Doliće kraj Krapine, poubijani su u Jasenovcu 1942. Organizacija otpora ustaškomu režimu započela je u ožujku 1942. Dana 12. III. 1942. organiziran je sastanak komunista i drugih antifašista iz Poznanovca i okolice te je na tome sastanku utemeljen Prvi zagorski partizanski odred u kojem su bili Poznanovčani, Bedekovčani i Stubičani. Druga manja skupina okupila se 18. III. 1942. u Brdovcu. Prve partizanske akcije trebale su biti napadi na stubičku, odnosno brdovečku oružničku postaju u noći 8. na 9. IV. 1942. Napad na brdovečku oružničku postaju nije poduzet, ali je napad na stubičku postaju uspio. Bio je to početak ustanka u Hrvatskome zagorju. Nakon toga događaja u svibnju 1942. došlo je do uhićenja jednoga dijela partizana dok su drugi stradavali u sukobima s ustašama. Stubički partizani uglavnom su uhićeni, a poznanovečka se skupina pokušala izvući prema Ivanščici i Strahinjščici, ali nije uspjela. Oni koji nisu stradali u sukobu s ustašama kraj Mihovljana 12. V. 1942. ili nisu uhićeni, vratili su se kućama. Prvi partizanski zagorski odred brojio je 147 pripadnika, ali nije imao većega utjecaja među stanovništvom Hrvatskoga zagorja. Od svibnja 1942. sve do proljeća 1943. nije bilo značajnijih partizanskih akcija, osim povremenih upada partizana Kalničkoga odreda s područja Kalnika. Nakon partijskoga savjetovanja Okružnoga komiteta Krapina u Ravnicama 6. i 7. II. 1943, koje je otvorio Josip Tucman, došlo je do preustroja Komunističke partije u Hrvatskome zagorju. Manja skupina zagorskih partizana prešla je preko rijeke Sutle i surađivala sa slovenskim partizanima u Štajerskoj. U ljeto 1943. partizani s Ivanščice poduzeli su nekoliko akcija prema manjim općinskim središtima u podnožju. U napadu 12. VII. 1943. ušli su i u Lepoglavu i ondje oslobodili oko 800 kažnjenika, od kojih se jedan dio pridružio partizanima. God. 1943. u Hrvatskome zagorju bilo je 111 skojevskih skupina s 816 članova. Kalnički udarni bataljon boravio je u kolovozu u Hrvatskome zagorju i ondje izveo niz akcija. Za njegova boravka u Zagorju ustrojena je u okolici Krapine četa koja je ostala u Zagorju i nakon odlaska kalničkih partizana. Na čelu te čete bio je Josip Špiranec, prijašnji komesar bataljona na Kalniku. Njegov zadatak bio je da utemelji Drugi zagorski partizanski odred, koji je i osnovan 5. X. 1943. Na dan ustroja odred je brojio 205 boraca, a u travnju 1944. imao je 482 borca. Nakon osnivanja odred je 18. X. 1943. napao Klanjec, a gotovo istodobno pripadnici XVII. udarne brigade napali su Zlatar, gdje su bile smještene ustaške snage. U siječnju 1944. napad na Zlatar bio je ponovljen, tada je napala 32. partizanska divizija, osnovana 17. XII. 1943. spajanjem brigade »Braće Radić« i brigade »Matija Gubec«. Zbog snažnih partizanskih napada došlo je i do odmazda ustaških i njemačkih snaga nad lokalnim civilnim stanovništvom. Stradala su sela: Laz Bistrički (zaselak Gabudi), koji su spalili Čerkezi, Petrovsko, koje su spalili Nijemci, Cerje Jesenjansko, gdje su ustaše 1. XII. 1943. ubili 35 osoba i spalili jedan dio kuća, i Gornja Stubica, gdje su 1944. ustaše ubili 21 osobu (→ žrtve rata). U veljači 1944. njemačke i ustaške snage krenule su u »čišćenje« Ivanščice od partizanskih snaga, ali ta ofenziva nije imala snažnijega utjecaja jer su partizani svoje snage u najvećoj mjeri uspjeli prebaciti na Maceljsko gorje. Dana 8. V. 1944. došlo je do uspostave Prve zagorske brigade u Selnici pod Ivanščicom, koja se sastojala od tri bataljuna i brojila 486 boraca. Odmah nakon osnutka brigade uslijedio je napad na Mihovljan u kojem su srušili crkvu u kojoj su se utaborili ustaše. U to su doba u Hrvatskome zagorju u 272 naselja bili organizirani narodnooslobodilački odbori. Potkraj svibnja 1944. Ante Pavelić ponudio je amnestiju svim partizanima koji se prijave do 1. VII. 1944. Jedan dio partizana prihvatio je tu amnestiju te su se prijavili ustaškim logorima u kotarskim središtima, najviše u Krapini. Nakon toga događaja u Hrvatskome zagorju ostao je vrlo mali broj partizana, a Zagorska brigada bila je poslana na Bilogoru i Kalnik. Tek su se početkom kolovoza partizani vratili na zagorsko područje i ondje vodili teške borbe. Nakon toga sve je veći broj pripadnika ustaških i domobranskih postrojba počeo prelaziti partizanima. God. 1945. u kotaru Klanjec bio je 401 član kotarskoga narodnoslobodilačkog odbora, u pregradskome kotaru 346 članova, u krapinskome kotaru 258 članova, a u zlatarskome kotaru 364 člana. U završnim borbama na području Hrvatskoga zagorja u svibnju 1945. sudjelovale su 12, 16, 17, 32, 36, 40. i 51. divizija te Zagrebački X. korpus. Ustaška i domobranska vojska povlačila se kroz Hrvatsko zagorje prema Sloveniji i Bleiburgu. Postrojbe Jugoslavenske armije preuzele su ustaše, domobrane, četnike, pripadnike Handžar divizije i pripadnike njemačkih jedinica zarobljene kraj Bleiburga u Austriji, potom su velik broj njih vodili po cijeloj Jugoslaviji i usput ih pogubljivali na pojedinačnim ili skupnim stratištima (→ žrtve poraća). U cijelome Zagorju sudjelovalo je u NOB-u oko 4200 boraca, od kojih ih je poginulo oko 1000. Partizanskim žrtvama treba pridodati i žrtve fašističkoga terora kojih je u Hrvatskome zagorju bilo 711 (bivše općine Zlatar Bistrica, Zabok, Donja Stubica, Klanjec, Pregrada, Krapina, Ivanec i Zaprešić). Popis ustaških i domobranskih žrtava (za vrijeme i neposredno nakon rata) postoji za područje bivše općine Zlatar Bistrica. Ondje je do 2000. sastavljen popis s 1317 imena. Za ostale zagorske kotareve broj žrtava može se samo procijeniti. Nakon rata u Jugoslaviji je proglašeno 1312 narodnih heroja. Među njima iz Hrvatske su bila 282, a od osoba rodom iz Zagorja narodnim herojima proglašeni su: M. Belinić (1892–2004), Antun Blažić (1916–1943), P. Car (1920–1985), Ivo Gluhak (1922–1941), P. Gregorić (1892–1989), Josip Jutriša (1920–1944), J. Kraš (1900–1941), Ivan Krkač (1911–1942), Rudolf Kroflin (1916–1941), Janko Lisak (1914–1943), Marko Mrkoci (1922–1943), S. Mrkoci (1922–1943), I. Štrok (1911–1984) i J. Broz - Tito (1892–1980), jedini koji je više puta proglašen herojem.

LIT.: Hrvatsko zagorje u Narodnooslobodilačkoj borbi, Zagreb 1959. • V. Hlaić, Grebeni Ivančice: prva zagorska narodnooslobodilačka udarna brigada, Beograd 1974. • Sjeverozapadna Hrvatska u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji, Varaždin 1976. • Hrvatsko zagorje u revoluciji, Zagreb 1981. • 32. divizija NOVJ, Zagreb 1988. • Žrtve zlatarskog kraja u temeljima hrvatske slobode, Zlatar 2000. • D. Mrkoci, Moje selo partizansko, Varaždin 2003. • M. Karabin, Tragom jednog sjećanja, Zagreb 2006. • F. Škiljan, Hrvatsko zagorje u Drugom svjetskom ratu 1941.–1945.: opredjeljivanja, borbe, žrtve, Zagreb 2012.

F. Škiljan