dvorci

karta dvoraca na području Hrvatskoga zagorja

dvorac Gorica, XVI–XVII. st., Pregrada

dvorac Novi dvori zaprešićki, 1611.

dvorci, ladanjska prebivališta plemstva, namijenjena stalnomu ili povremenomu boravku vlasnika, sjedišta vlastelinskih posjeda. U Hrvatskome zagorju dvorci se grade od XVII. do početka XX. st. Osim glavne stambene zgrade, dvorski sklop čine još gospodarske zgrade, perivoj, kuhinjski vrt, voćnjaci i gajevi. Izgledom, veličinom i arhitektonskim obilježjima zagorski su dvorci slični onima u srednjoj Europi. Slične dvorcu, ali znatno manje su → kurije. Ponekad je teško razlikovati manji dvorac od kurije. Dvorcem se katkad naziva i plemićki ili feudalni grad, zamak, kasnosrednjovjekovni burg (na brežuljku) ili wasserburg (u močvarnoj dolini).

izgradnja. Prvi dvorci u sjevernoj Hrvatskoj grade se u Hrvatskome zagorju, gdje je najveća gustoća dvoraca i kurija u Hrvatskoj. Važni preduvjeti za pojavu dvoraca bile su povoljne političke i društveno-gospodarske prilike, kao i neugroženost posjeda. Takve su prilike u Hrvatskome zagorju započele potkraj XVI, a osobito u XVII. st., nakon poraza Osmanlija kod Siska (1593) i Beča (1683). Prvi dvorci grade se u nizinama podno brežuljaka na kojima se živjelo u kasnosrednjovjekovnim plemićkim gradovima. Već potkraj XVI. st. pregrađuju se kasnosrednjovjekovne utvrđene kurije (Šćrbinec, Mirkovec) te plemićki gradovi (Bela I, Bisag, Ivanec, Mali Tabor, Veliki Tabor). Početkom XVII. st. grade se prvi dvorci: Novi dvori klanječki (Erdődy, 1603) i Velika Horvatska (Rattkay, 1611). Sve do kraja XVII. st. dvorci imaju renesansna obilježja – četverokrilne zgrade (Klenovnik, Lobor), trokrilne zgrade sa zidom umjesto četvrtoga krila (Gorica u Pregradi) i unutrašnje dvorište s trijemovima i arkadama (Lobor, Velika Horvatska).

Najviše dvoraca izgrađeno je u Hrvatskome zagorju potkraj XVII. i u XVIII. st. Bili su to dvorci baroknih obilježja izgrađeni po uzoru na srednjoeuropske (austrijske) inačice versailleskoga tipa dvorca koji se pojavio kao prototip feudalnoga boravišta. Barokni se dvorac udomaćio u Hrvatskome zagorju sredinom XVIII. i razvijao do početka XIX. st. Sredinom XVIII. st. povećani su i barokizirani raniji dvorci (Ivanec, Lobor, Gornja Stubica, Miljana, Mirkovec) te su izgrađeni novi (Bežanec, Gornja Bedekovčina, Gornja Bistra, Zajezda). Najčešći tlocrtni tip većega baroknog dvorca u obliku je slova »U«, tzv. trokrilni dvorac s dvorištem (Court d’honeur), koje je kod zagorskih dvoraca češće okrenuto perivoju nego prilaznoj aleji (Gornja Bistra, Gornja Stubica, Lužnica, Opeka, Stubički Golubovec, Zajezda). Manji barokni dvorci bili su jednokrilni, pravokutnoga tlocrta (Gornja Bedekovčina). Izgradnjom dvoraca, kurija, crkava i kapela u barokno doba mijenja se slika zagorskoga kulturnog krajolika.

U izgradnji zagorskih dvoraca klasicizam se afirmirao na prijelazu iz XVIII. u XIX. st. i tijekom prve polovice XIX. st. Tada se grade dvorci Januševec i Marija Bistrica (Hellenbach). Dvorci iz klasicističkoga doba rijetko su trokrilni s plitkim bočnim krilima (Poznanovec), češće su jednokrilni – kvadratična tlocrta tipa talijanskih renesansnih vila (Januševec, Marija Bistrica) ili izdužena pravokutnog tlocrta (Gredice). Jedinstven je dvorac Sveti Križ Začretje s tlocrtom u obliku slova »V«. Klasicistički dvorci i klasicističke dogradnje prepoznatljivi su po porticima i altanama (Gornja Stubica, Marija Bistrica, Martijanec, Stubički Golubovec, Sveti Križ Začretje), kupolama (Januševec) i lođama (Bežanec, Januševec). Kontinuitet barokne tradicije dvoraca, dvorskoga sklopa i okolnoga krajolika zamjetljiv je i tijekom XIX. st. pa dvorci često imaju obilježja baroknoga klasicizma.

Od sredine XIX. do početka XX. st. obnavljaju se i dograđuju dvorci u duhu romantizma i historicizma. Prva romantistička obnova dvorca, ne samo u Hrvatskome zagorju nego i u cijeloj Hrvatskoj, bila je obnova dvorca Trakošćana 1855, koji je iz skromnoga srednjovjekovnog plemićkog grada dograđen i pretvoren u slikovit i udoban dvorac. Isto se zbilo 1873. s dvorcem u Maruševcu. Historicističke obnove dvoraca bile su česte, primjerice u Bajnskim dvorima, Beli, Novim dvorima zaprešićkima, Opeki i dr. Posljednji izgrađeni dvorci historicističkih obilježja u Hrvatskome zagorju jesu Laduč (kraj XIX. st.), Bračak (1887) i Jalkovec (1911). S njima završava tri stoljeća duga povijest zagorskih dvoraca novoga doba, nakon prestanka izgradnje srednjovjekovnih plemićkih gradova-dvoraca. Osim što su doživljavali preoblikovanja i arhitektonske preinake zbog promjena stilskih i arhitektonskih obilježja, dvorci su tijekom povijesti doživljavali i prenamjene zbog promjene načina korištenja i novih životnih potreba. Prenamjene i obnove bile su uvjetovane ratnim razaranjima te promjenama vlasnika i izvornoga korištenja dvoraca. Malo je dvoraca koji nisu tijekom vremena dograđivani. Često su dvorci nastajali na starijim građevinama – na ostatcima burgova ili starim kurijama.

tlocrt i prostorna koncepcija. U usporedbi s europskim dvorcima zagorski su dvorci maleni, kao i ostali hrvatski dvorci. Tek je nekoliko većih dvoraca: Klenovnik, Lobor, Gornja Bistra, Sveti Križ Začretje i Veliki Tabor. Dvorci Hrvatskoga zagorja najčešće su jednokatne građevine, rijetko dvokatne (Klenovnik). Prizemlje i podrum bili su redovito namijenjeni posluzi i gospodarskim potrebama, dok je kat (piano nobile) bio namijenjen vlasnicima i stanovanju. Tlocrt dvoraca, ovisno o tipu i stilskim obilježjima, pokazuje stanovite pravilnosti. U četverokrilnim i trokrilnim dvorcima oko hodnika s trijemom (galerijama) nižu se sobe. U dvorcima kompaktnoga tlocrta hodnik se smanjuje pa njegovu funkciju preuzima središnje predvorje. Osim spavaćih soba, salona i soba za goste, na katu se nalazila i glavna prostorija – »palača« (velika soba, dvorana za primanje, glavni salon). Smještena je najčešće po sredini tlocrta, u osi dvorca i glavnoga pročelja. Prostorije su redovito pravokutne, a ostali tlocrtni oblici javljaju se iznimno, i to samo kod reprezentativnih salona. Glavni je salon u Gornjoj Bistri eliptičan, a u Januševcu kružni. U kružnim kulama ponegdje su smješteni saloni (Bračak, Gorica, Sveti Križ Začretje).

pročelja. U ranome baroku (XVII. st.) pročelja dvoraca vrlo su jednostavna i oblikovno suzdržana, najčešće bijela, a glavni im je ukras kameni portal s grbom vlasnika na ulaznome pročelju. Barokna pročelja XVIII. st. puna su arhitektonsko-plastičnih uresa poput istaka (rizalita), pilastara, lezena i prozorskih nadstrešnica. Dekorativnost baroknih pročelja ponegdje je postignuta slikarskim oblikovanjem – ugaonim kvadrima i okvirima oko prozora. Najpoznatija su oslikana pročelja na dvorcu Miljani, koji je obnovljen 1980-ih prema izgledu iz baroknoga doba. Klasicistička pročelja XIX. st. dobivaju altane, lođe, portike i timpanone. Pročelja obnovljena pod utjecajem romantizma i historicizma u drugoj polovici XIX. st. imaju srednjovjekovne uzorke kao što su kule, zupčasti motivi, tornjići i dr. Sunčani satovi oslikani na pročeljima bili su gotovo na svim dvorcima, a očuvani su još na pročeljima Bežanca, Klenovnika, Miljane, Ščrbinca i Velikoga Tabora.

unutrašnjost. Zidne i stropne slike ukrašavale su glavne dvorane, salone, stubišta i glavne hodnike te dvorske kapele. Najvrednije su i najatraktivnije zidne i stropne slike s mitološkim likovima u eliptičnoj dvorani baroknoga dvorca u Gornjoj Bistri te rokoko zidne slike s alegorijskim scenama iz svakodnevnoga života u salonima dvorca Miljane. Koritasti stropovi dvorca Oroslavje Donje oslikani su alegorijskim scenama i prizorima iz antičke mitologije. Oslikani stropovi mogu se naći još očuvani u dvorcima u Gorici, Gornjoj Stubici, Laduču, Loboru, Martijancu, Novome Marofu, Stubičkome Golubovcu i dr. Zidne slike u kapelama očuvane su u dvorcima u Gornjoj Bistri, Gornjoj Stubici i Klenovniku. Rijetki su zagorski dvorci očuvanih interijera iz XIX. ili početka XX. st. Većina je pokućstva uništena ili raznesena nakon Drugoga svjetskog rata. Unutrašnjost je u izvornome obliku sačuvana dobrim dijelom u Trakošćanu i Gorici te u cijelosti u onim dvorcima i kurijama gdje je održan kontinuitet življenja kao u Mariji Bistrici, Šćrbincu ili Donjoj Batini. U nekim dvorcima očuvani su uzidani ormari (Gornja Bistra, Lužnica), kaljeve peći iz XVIII. i XIX. st. (Bežanec, Gorica, Gornja Stubica, Laduč, Lužnica, Maruševec, Miljana, Oroslavje Donje, Stubički Golubovec i Zajezda). Često su na kat vodila dva stubišta – glavno, reprezentativno, kojim su se koristili vlasnici i gosti, te sporedno, usko, za poslugu. Ograde stubišta bile su od perforirana kamena (Gornja Bedekovčina, Gornja Bistra, Jakovlje, Laduč, Lužnica, Oroslavje Donje, Stubički Golubovec), a rjeđe drvene (Jalkovec, Maruševec) ili metalne (Bračak). Kupaonice se grade u dvorcima tek u XIX. st. Prvi dvorac u kojem je sagrađena kupaonica bio je Januševec. O kupaonicama u XVIII. st. i ranije nema podataka. Za pranje su se tada još uvijek rabile kositrene, srebrne i porculanske posude.

dvorske kapele. Kod većih dvoraca dvorske kapele zauzimale su dvije etaže, kao u Gornjoj Bistri, Gornjoj Stubici, Klenovniku, Loboru, Ludbregu, Velikom Taboru i Zajezdi. Vlasnici su ulazili s kata na kor, a ulaz iz prizemlja bio je za poslugu. Slične su kapele postojale u Bisagu i Novim dvorima klanječkima, od kojih su sačuvane samo ruševine. U nekim dvorcima kapele su bile samo na katu (Lužnica), u manjim dvorcima ugrađene u zidnoj niši poput ormara (Gredice, Donja Bedekovčina). U XIX. st. grade se kapele u perivojima kao u Bajnskim dvorima, Novim dvorima zaprešićkim, Trakošćanu i Zelendvoru.

gospodarski sklop. Osim što su služili za stanovanje i ladanje dvorci su bili i sjedišta upravljanja posjedom. Sastavni dio dvorskoga sklopa bile su gospodarske zgrade znatne veličine jer je vlastelinstvo moralo sve svoje potrebe namiriti vlastitom poljodjelskom proizvodnjom. Gospodarske zgrade ponekad uobličuju gospodarsko dvorište odvojeno od dvorca, nekad s dvorcem čine jedinstven arhitektonski sklop, a ponekad se kroz gospodarstvo prilazi dvorcu i perivoju. Pojedine gospodarske prostorije nalazile su se u prizemlju i podrumu dvorca (smočnice, pivnice, ostave). Za ostale namjene podizane su zasebne građevine; štale za različite vrste stoke, sjenici, žitnice te različite obrtničko-zanatske građevine kao što su mlin, kovačnica, ciglana i dr. Od gospodarskih zgrada arhitektonski je uvijek prepoznatljiva vršilnica (jedina je sačuvana u Novim dvorima zaprešićkim). U gospodarskome dvorištu nalazio se bunar, a u perivoju ribnjak i ledvenica, podzemni hladnjak.

perivoji. Kao što je dvorac neodvojiv od gospodarsko-pejzažnoga ambijenta, tako je i nedjeljiv od → perivoja, s kojim čini skladnu prostornu, oblikovnu i funkcionalnu cjelinu. Perivoji dvoraca Hrvatskoga zagorja uređuju se od XVII. st., najprije kao skromni vrtovi uz ranobarokne dvorce, a poslije kao pejzažno-romantički perivojni prostori stopljeni s krajolikom. U XIX. st. uz dvorce Hrvatskoga zagorja uobičajen je pejzažni perivoj, koji je u drugoj polovici stoljeća poprimio romantistička obilježja. Potkraj XIX. i početkom XX. st. uređuju se historicistički perivoji, prepoznatljivi po cvjetnjacima ispred glavnih pročelja dvoraca.

posjednici. Vlasnici dvoraca mijenjali su se tijekom vremena. Rijetko je neki dvorac stoljećima pripadao istoj obitelji, kao primjerice Trakošćan grofovima Drašković ili Ščrbinec plemićima Kiš Šaulovečki. Dvorci i plemićki posjedi prodavali su se, nasljeđivali, davali u miraz, zakupljivali. Neke plemićke obitelji posjedovale su nekoliko dvoraca i vlastelinstava. Grofovi Sermage od Susedgrada i Medvedgrada bili su u XVIII. st. moćna i bogata obitelj za koju se govorilo da je u jednom trenutku posjedovala 24 dvorca i kurije. U različitim vremenskim razdobljima grofovi Drašković posjedovali su dvorce Bisag, Čalinec, Klenovnik, Opeku, Trakošćan i Zelendvor. Grofovima Rattkay pripadali su dvorci Mali Tabor, Miljana, Velika Horvatska i Veliki Tabor. Grofovi Erdődy bili su vlasnici Bajnskih dvora, Bele, Ivanca, Novih dvora klanječkih i Novoga Marofa. Grofovi Keglević posjedovali su dvorce u Bežancu, Dubravi, Gorici, Loboru, Mariji Bistrici i Svetome Križu Začretju. Grofovi Oršić izgradili su dvorce Gornju Bistru i Gornju Stubicu. Jurketinec, Krkanec, Martijanec, Maruševec, Vidovec, Zajezda i mnoge kurije bile su vlasništvo grofova Patačić od Zajezde. Barunska obitelj Vranyczany-Dobrinović posjedovala je od kraja XIX. st. dvorce Laduč, Gornju Bedekovčinu, Mirkovec, Oroslavje Gornje i Sveti Križ Začretje. Bračak, Mirkovec i Popovec bili su dvorci grofova Kulmer. Dvorce i kurije u Hrvatskome zagorju posjedovale su i mnoge druge obitelji: kneževi Batthyány, plemići Bedeković Komorski, grofovi Bombelles, baruni Hellenbach von Paczolay, plemići i grofovi Jelačić Bužimski, plemići Kiš Šaulovečki, Kukuljević Sakcinski, baruni Ottenfels-Gschwind, Rauch de Nyek, Rukavina, Steeb, grofovi Vojković od Klokoća i dr.

Uz neke dvorce vezana su poznata imena iz hrvatske povijesti i kulture, rjeđe svjetski poznata imena. Mađarski skladatelj Franz Liszt boravio je u dva navrata u dvorcu Oroslavju Gornjem, 26. i 28. VII. 1846. na proputovanju u Zagreb. U svoje doba u Europi poznat grof Toma Erdődy, koji je pobijedio Osmanlije kod Siska 1593. i najavio opadanje osmanske moći, izgradio je dvorac Novi dvori klanječki i ondje živio; u dvorcu je umro autor hrvatske himne A. Mihanović. U drugoj polovici XIX. st. ilirac M. Ožegović u svojem dvorcu Beli okupljao je najpoznatije ljude toga doba pa su se u dvorcu i perivoju održavale glazbene i književne večeri. Dvorac Gredice vezan je uz ime književnika K. Š. Gjalskoga (Ljubomila Babića), vlasnika dvorca koji je u njem živio, pisao i umro. Ban Ivan III. Drašković za svojeg je banovanja (1640–46) sazivao u dvorcu u Klenovniku hrvatski Sabor.

današnje stanje. Propadanje i zapuštanje dvoraca u Hrvatskoj započelo je sredinom XIX. st. nakon ukinuća kmetstva i feudalnoga društvenog poretka, a nastavilo se u godinama nakon Prvoga svjetskog rata zbog provedbe agrarne reforme i smanjenja vlastelinskih posjeda. Bitne promjene nastale su nakon Drugoga svjetskog rata kada su dvorci bili nacionalizirani, a njihovi vlasnici u većini su slučajeva napustili Hrvatsku. Od tada počinje uništavanje, zapuštanje i prenamjena hrvatskih dvoraca, a tragične posljedice trajno su vidljive. Tada je prekinut kontinuitet života u dvorcima, koji više nikad nije obnovljen. U godinama nakon rata dvorci su uništavani, dvorski arhivi spaljeni, pokućstvo je razneseno te su mahom neprimjereno korišteni. Neki su dvorci nestali (Gredice, Ivanec, Oroslavje Gornje, Zelendvor), a neki su ruševni (Bisag, Novi dvori klanječki, Opeka, Zajezda). Tek je od 1960-ih godina skrb za dvorce bila bolja pa su neki dobili trajnu ili privremenu javnu namjenu. U neke su tada smještene škole, koje su sve poslije iseljene. Samo su rijetki dvorci trajno zbrinuti, dobivši novu namjenu. Bolnice su u Gornjoj Bistri, Klenovniku i Novome Marofu, a socijalne ustanove u Gornjoj Bedekovčini, Laduču, Loboru i Mirkovcu. Trajnu muzejsku namjenu imaju dvorci Oršić u Gornjoj Stubici, Trakošćan i Veliki Tabor. Arhivi su smješteni u Januševcu i Popovcu. Ugostiteljski sadržaj samo je u dvorcu Gredicama, u novoizgrađenome dvorcu na starome podrumu. Vjersku namjenu ima dvorac u Lužnici (duhovni centar). Većina dvoraca u Hrvatskome zagorju, kao i u cijeloj Hrvatskoj, u lošem je stanju i bez trajne namjene. Nekoliko je dvoraca vraćeno nekadašnjim vlasnicima (Bajnski dvori, Oroslavje Donje, Maruševec). U samo nekoliko dvoraca i kurija živi se bez prekida kontinuiteta stanovanja i vlasnika, što je očuvalo dvorce i interijer, kao što su dvorac baruna Hellenbach u Mariji Bistrici, plemića Kiš Šaulovečki u Šćrbincu, plemića Kaučić u Gorici, plemića Jelačić u Donjoj Batini i još ponekim kurijama.

Unatoč svim neprilikama koje su ih pratile, dvorci Hrvatskoga zagorja ipak su se očuvali, premda sa znatnim oštećenjima i bez inventara koji je skupljan naraštajima. Bili su žarišta kulturnoga, političkoga i gospodarskoga života, mjesta stanovanja i proizvodnje, ali i druženja hrvatskoga plemstva. Svojevrsni su simboli Hrvatskoga zagorja.

LIT.: Gj. Szabo, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1920. • V. Marković, Barokni dvorci Hrvatskog zagorja, Zagreb 1975. • M. Beusan, Prilog istraživanju dvoraca i kurija Hrvatskog zagorja – efikasnija zaštita i turizam (magistarski rad), Zagreb 1989. • M. Obad Šćitaroci, Dvorci i perivoji Hrvatskoga zagorja, Zagreb 2005.

M. Obad Šćitaroci i B. Bojanić Obad Šćitaroci