gorice

gorice (trsje), u zagorskome i općenito kajkavskome svakodnevnom govoru sinonim za vinograd. Gorice (alternativno i bregi) najvrjedniji su i ogledni dio zagorskoga seljačkoga gospodarstva, a u širem smislu osim samoga vinograda označavaju i cjelokupni postupak proizvodnje vina, od sadnje i obrezivanja trsja preko branja grožđa, odležavanja i vrenja mošta u bačvama, sve do uživanja u vinu s pajdašima u tipičnoj vinogradarskoj kućici, → kleti. Za razliku od drugih iscrpljujućih poljoprivrednih poslova, rad u vinogradu, iako je fizički zahtjevan, zagorski seljak ne doživljava kao napor već kao uživanje pa u vinograd odlazi radi okrjepe tijela i duha. Vrhunac vinogradarskoga posla i cijeloga godišnjeg ciklusa berba je grožđa pa se tada najviše boravi u goricama. Gorice su glavni element tipična zagorskog krajobraza u kojem je vinograd stvarno smješten na strmome zemljištu po obroncima brežuljaka, a nikad nije u ravnici. Neiscrpan su motiv kajkavskih narodnih popevki i pjesama kajkavskih pisaca, među kojima su najpoznatiji primjer pjesme iz nedovršene zbirke F. Galovića naslovljene Z mojih bregov, objavljene u cijelosti u Književnoj republici (1925, 11–12) nakon njegove smrti. Iako je stvarni Galovićev vinograd s klijeti iz kojega je crpio nadahnuće bio na Bilogori, upravo njegov poetski doživljaj gorica, uz uglazbljenu popijevku Đ. Prejca → Vu plavem trnaci, na najpotpuniji način odražava kult gorica u Hrvatskome zagorju.

LIT.: I. Ladika, Zagorske klijeti, Zagorski kolendar, 1961. • isti, Zapisi o »Goricama« Frana Galovića, Zagreb 1963. • Ž. Vegh, Kult gorica u kajkavskim narodnim popevkama, Gazophylacium, 11(2006) 1–2.

M. Klemenčić