klet (klijet)

klet (klijet), vinogradarska kućica; objekt građen uz obiteljski vinograd u kojem se prerađuje grožđe i čuva vino; spremište vinogradarskoga oruđa i pribora, vinarskoga posuđa, ali i mjesto za provođenje slobodnoga vremena. Zagorske kleti smještene su uglavnom na vrhovima bregova i pripadajućih vinograda, a rijetko se nalaze u dnu vinograda. U kajkavskoj tradiciji klet je usko vezana uz → gorice. Mjesto gradnje pomno je odabrano kako bi bila zaštićena od sjevernih vjetrova, a istodobno što više izložena sunčanim zrakama. Uz klet obično je zasađena stara sorta kruške ili jabuke, a u vinogradu vinogradarska breskva. Arhitektura je određena tradicijom u izboru materijala i njegove obradbe, oblikovanja prostora, vještine građenja i konstrukcijskih rješenja. U prošlosti kleti su gradili tesari, priučeni seljaci, vođeni funkcionalnim zahtjevima života i estetikom sela, a dostupnost građevnoga materijala utjecala je na nastanak različitih vrsta kleti. U XVIII. i XIX. st. za gradnju se koristilo isključivo hrastovo drvo, a krov, na četiri vode, obrtnici cimermani pokrivali su raženom slamom (debljine od 15 do 30 cm radi održavanja temperature u kleti tijekom zimskih i ljetnih mjeseci). Isticao se specifičan tesarski spoj planjki – hrvaški vugel (hrvatski vez) – način križnoga spajanja planjki, dužine i do pet metara. Njime su se međusobno pod pravim kutom uglavljivale poprečne i uzdužne planjke, a njihovi krajevi bili su do 50 cm duži od sjecišta kako bi čvrsto držali vez. Planjke su dodatno učvršćivane drvenim klinovima okomito postavljenim između njih. Takva konstrukcija bila je nosiva i za krovište. Neke su kleti na bočnoj strani krova imale četverokutni otvor koji je služio za ubacivanje sijena u tavanski prostor. U XIX. i početkom XX. st. gradile su se kleti s kanatnom konstrukcijom, s pocekima, masivnim gredama, a nosivost su činili vertikalni stupovi, podboji, s koso i vodoravno položenim potpornjima, pantima. Zidovi su se ispunjavali kraćim tesanim planjkama, blatom ili opekom. Objekt je najčešće imao tri prostorije. Ulazna vrata s fino obrađenim drvenim daščicama bila su jedini ukras na kleti. Potkraj XIX. i na prijelazu u XX. st. počinju se graditi, na atraktivnim lokacijama, zidane kleti (katnice ili prizemnice), u kojima je boravišni dio (građen opekom) bio odijeljen od gospodarskoga dijela zgrade (od drvenih planjki). Takvi su objekti, vezani uz bogatiji sloj seljaka ili građana, imali dvojaku funkciju: kleti i ladanjske kuće. Prizemlje, s podrumom i stajom za konje, imalo je gospodarsku namjenu, a kat, često s velikom terasom, bio je namijenjen odmoru i dokolici. Tijekom prve polovice XX. st. opeka i crijep zamijenili su drvo, slamu i blato. Dotadašnja dva mala prozora zamijenio je jedan oveći, a isticali su se geometrijski ukrasi s reljefnom opekom, oblikovanom u rombove ili trokute. Od 1930-ih do 1970-ih godina u arhitekturi kleti primjetan je utjecaj gradskih stilova: objekti su redovito ožbukani i građeni kao dvoetažne visoke prizemnice, s podrumom i verandom koja se isticala raskošnim rezbarijama. Od 1970-ih kleti su građene po uzoru na arhitekturu suvremenih prigradskih obiteljskih kuća, a u novije doba primjećuje se sve izraženija mješavina stilova i prostorna dezorijentacija. Inventar kleti činili su preša u jednoj od prostorija (u prošlosti isključivo drvena, u novije doba željezna) i drugo posuđe za proizvodnju i čuvanje vina (posude za grožđe, trop i mošt: lagvi, čebri, škafi, pute i lakovnice). Druga prostorija bila je komora, u kojoj se kušalo vino i koja je služila za opuštanje. Uza zid bile su položene lopate, motike i metle, a u zidove zabijeni klinovi za vješanje obruča i sl. Također, u kleti su se nalazili i drugi svakodnevno neophodni predmeti: drveni ormarić za pohranu sitnijega pribora za rad i život (loj kojim su se brtvila vratašca na lagvu, rafija, špage, svijeća, šibice, flašica masti, soli i paprike, lampa ili lampaš), zemljani vrčevi, → bilikumi, iz kojih se pilo vino. U kutu se obično nalazio demižon s rakijom. U sredini kleti nalazio se metalni lonac bez dna u kojem se u zimskim mjesecima ložila vatra od vrbovine, ostataka kolaca za vinograd ili rožđa, suhe loze, ili željezni stalak na tri noge s rajnglom u kojoj se pripremala ili prigrijavala hrana. Uz vatru je bila vuglenka (kamen) na kojoj se grijalo vino. Neke kleti imale su i male peći ručne izradbe. U klet se danas, kao i nekada, odlazi svakodnevno, u doba sezonskih radova u vinogradu, praćenja zrenja i branja grožđa, prešanja te pretoka vina. U zimsko doba vlasnik kleti običavao je iz svoje kleti uzeti flašu vina i uputiti se do prve kleti koja je bila otvorena, te s drugim vlasnicima kleti nastavio obilaziti kleti, »od vrat do vrat«. Klet je ujedno služila za odmor od teškoga i napornoga rada u vinogradu, kao sklonište od vremenskih nepogoda, ali i kao okupljalište, u prošlosti ponajprije muškaraca jer su žene imale pristup vinogradu samo u doba sezonskih poslova (kopanja, vezanja, razvoženja gnojiva i iznošenja rožđa) – njihovo je mjesto bilo »pri hiži«. Život u kleti i danas ima obrednu ulogu – u vinograd i u klet odlazi se u određene dane, npr. na → Martinje,→ Vincekovo, Valentinovo, ili na Ivanje (Januševo), kad se u crkvu nosi bočica vina na blagoslov, potom se dio vina odmah ulijeva u bačvu »da se ne bi pokvarilo«, a drugi se dio čuva u bočici kao lijek. Kroz funkciju kleti i njezinu arhitekturu uočljiva su tri društvena sloja: seljački, s jednostavnim ritualima i obredima usmjerenima ponajviše osiguranju uroda, plemićki, s vinskim društvima, npr. → Pinta B. Patačića od Zajezde, i građanski, odnosno purgerski sloj, u kojem su se razvile najpoznatije vinske »institucije«, → Krapinski vandrček, krštenje mošta i bilikum, koje su se u Hrvatskome zagorju zadržale do danas.

LIT.: I. Ladika, Zagorske klijeti, Zagorski kolendar 1961. • N. Gjetvaj, Naselja i narodno graditeljstvo u okolici Zagreba, Etnološka istraživanja, (1987) 3–4. • Ž. Obad (ur.), Martinje – blagdan vina, Zagreb 1992. • M. Đanić, Žetva i šikanje raži: dobivanje slame za pokrivanje drvenih kuća i kleti, Kaj, 30(1997) 2. • M. Zebec, Tipologija i kronologija tradicijske arhitekture klijeti na podravskom dijelu sjeverozapadne Bilogore, Podravina, 9(2010) 17.

J. Lukec