Krapinski vandrček

Krapinski vandrček, Krapina 1979.

Krapinski vandrček, zagorska inačica Križevačkih štatuta; niz propisa koji su se primjenjivali na zabavama, gozbama ili pri ugošćivanju prijatelja, te pri obredu krštenja mošta na → Martinje. Naziv vandrček potječe od njemačkoga glagola wandern, putovati, a u kajkavskome govornom izričaju poprimila je izmijenjeni oblik i označava pehar koji vandra, » putuje« od gosta do gosta i iz kojega se naizmjence piju zdravice (nekoć su se takvi pehari nazivali potrkalica). Primjerice, u kajkavskoj rukopisnoj pjesmarici Antuna Tomašića iz XVIII. st. (čuva se u Hrvatskome državnom arhivu u Zagrebu; od 1911. bila je u vlasništvu Alojza Noršića), koja sadržava pretežito napitnice, nalaze se stihovi: »Ova kupica vandra, takvo je pajdaštvo, / iz ruk v ruke daje se, takvo je pajdaštvo…«. U plemićkim i građanskim dvorovima i kurijama održavale su se u XVIII. st. česte različite zabave, a u XIX. st. takav se običaj proširio i među zagorske purgere. U Krapini je postojao klub veselih purgera »Vandrček«, koji je nastavljao tradiciju vinskoga kluba »Bilikum Čeh–Leh–Meh«, a njegov statut zvao se Krapinski vandrček. Statut je propisivao pravila ponašanja: svaki gost do kojega bi došao vandrček, morao je zdravicu popratiti svojim riječima i ispiti pehar. Sam običaj dopunjen je mnogim šalama, pa kad se reklo: »Pije se vandrček!« tada bi se svi gosti (pajdaši i pajdašice) uhvatili za ruke i uz pjesmu (»Tanca kolo se okolo: / Okolo stola pojdemo / Jen k drugomu dojdemo, / Jen drugoga imamo radi! // Igra kolo naokolo: / Oko stola pije se / S pajdašicom kušuje se, // Jen drugoga imamo radi!…«) i ples obilazili oko stola, sve dok se svi nisu vratili na svoje mjesto. Zatim se pilo iz zajedničkoga pehara. Katkad se izgovaralo: »Vandrček po koprivnički!« – tada se svaki pajdaš morao poljubiti s pajdašicom sa svoje desne strane. Tko je to propustio učiniti, stoloravnatelj, voditelj obreda, kaznio ga je, štrofal po krapinski, što je značilo ispiti »tri čašice suhog« (vino bez vode). Ako u društvu nije bio jednak broj pajdašica, dvojica pajdaša smjela su poljubiti istu pajdašicu, i to jedan u lijevi, a drugi u desni obraz, a stoloravnatelj je potom sam izgovarao zdravicu. Pobratimstvo se u starih Krapinčana uvijek pilo iz puna pehara koji se sačuvao kao vrijedna uspomena i koristio jedino u sličnim prigodama. Ako se netko ogriješio o pobratimstvo, morao je štrof piti iz takva pehara. Tvornica → Krapinske kamenine bila je poznata po izradbi pehara iz kojega se pila zdravica, → bilikuma i trilikuma, a izrađivali su se i krapinska čutura koja je sadržavala vina za dvije holbe (stara mjera za tekućinu; jedna holba = pola litre, polić), pehar krapinski sudec, rađen po uzoru na engleski tzv. Toby vrč, u obliku sjedećega muškarca s trorogim šeširom, te pehar srabljivec (varalica), koji je imao četiri rupice: pilo se samo iz jedne, a ostale tri začepile su se prstima kako se vino ne bi prolilo. Stari običaj ispijanja vandrčeka, zdravice, svjedoči da je u Krapini i na cijelome sjeverozapadnom području Hrvatske bila vrlo razvijena društveno-zabavna aktivnost, a različiti pehari i vrčevi i danas su jedne od najvažnijih uspomena mnogih krapinskih obitelji.

LIT.: A. Kozina (ur.), Krapinski vandrček i zagorska dobra volja: prema Križevačkim štatutima, Krapina 1965.

J. Lukec