Hrvatski Zagorac

Hrvatski Zagorac, Zagreb, 1906.

Zagorski list, Zagreb, 1935.

Hrvatski Zagorac, »list za pouku hrvatskom Zagorcu«, koji je kao polumjesečnik 15. VIII. 1905. počeo izdavati → S. Ortner u Zagrebu, kod različitih tiskara (S. Topolšćak i dr., T. Fischer, J. Kurzmann, Vjekoslav Novotni), a uređivao Marko Novosel. Od 1907. do 1909. list je izlazio u Krapini, tiskom Stjepana Sinovca, u vlasništvu i nakladništvu Medjustranačkoga odbora, a odgovorni je urednik bio Ljudevit Sorman. Od 7. broja 1909. ponovno je izlazio u Zagrebu, smanjena formata, tiskom Braće Kralj, a kao vlasnik i odgovorni urednik potpisivao se Lj. Sorman. Od 9. broja vlasništvo i uredništvo preuzeo je Josip Frajzman, a tisak V. Novotni. Nakon stanke od godinu dana, 1911. i 1912. list je tiskala Pučka prosvjeta u Zagrebu, s podnaslovom »list hrvatskom Zagorcu, za pouku, politiku i zabavu«, a vlasnik i odgovorni urednik ponovno je bio S. Ortner. God. 1913–22. list nije izlazio, a onda se s numeracijom 8. godišta 1923. pojavio ponovno kao polumjesečnik, sa starim podnaslovom »list za pouku hrvatskom Zagorcu«. Izdavao ga je i uređivao S. Ortner, a tiskala Tipografija d.d. u Zagrebu. Od kolovoza do prosinca izišlo je samo devet brojeva. Nakon jedanaest godina, 1934. glasilo izmijenjena naziva, Zagorski list, izlazilo je kao »tjednik za prosvjetni i gospodarski napredak Hrvatskog zagorja, te širenje društvenosti među Zagorcima u Zagrebu« sve do 1935, tiskom Tipografije u Zagrebu. Prvotno je vlasnik, izdavač i odgovorni urednik bio Milivoj Huber, koji je od 18. broja 1935. potpisan kao urednik, a kao vlasnik i izdavač Vjekoslav Mutak, koji je od 43. broja 1935. uređivao list u vlasništvu izdavača Antuna Jedvaja. Od 1936. A. Jedvaj zadržao je posao urednika, ali je listu vratio prvotni naziv Hrvatski Zagorac. Kao »tjednik za prosvjetu, gospodarstvo i politiku« i dalje se tiskao u zagrebačkoj Tipografiji, sve do 1940, kad je s početkom Drugoga svjetskog rata ugašen.

List su početkom XX. st. pokrenuli entuzijasti, »sinovi Hrvatskoga zagorja«, sa željom da upoznaju »rane i boli naših Zagoraca«, da prate njihove »prilike i neprilike«, te da ih poukom i savjetom pomažu u svakome smjeru duševnoga i gospodarskoga razvitka. U prvome tečaju, 1905–23, Hrvatski je Zagorac kao polumjesečnik izlazio s prekidima tijekom ukupno osam godišta. Prve, 1905. godine izišlo je svega pet brojeva (nedostupnih javnosti), a posljednje, 1923. devet brojeva. U 1. broju 1906. uredništvo, pod geslom »U kolo, braćo Zagorci«, pozivalo je na širenje društvenosti među Zagorcima, »da si stvorimo bolju i ljepšu budućnost«, naglašavajući da su Zagorci »vazda prvi u obrani domovine i materinske riječi«. Poziv je rezultirao osnivanjem → Društva hrvatskih Zagoraca 1906. u Zagrebu, koje je radilo na promicanju Hrvatskoga zagorja u kulturnome, ekonomskome i socijalnome pogledu, djelovanje kojega je list iz broja u broj revno pratio, a Društvo je zauzvrat financijski pomagalo izlaženje lista. Osim prosvjetiteljske uloge (prilozi o zdravlju i čistoći, gospodarski savjeti, dijelovi iz Kućnika Matije Antuna Relkovića, 1906, 10), uz odbijanje svake politike, list je poticao zagorske seljake na čitanje općenito, pružao im pravne savjete u sudskim sporovima te, napose u božićnim brojevima, poticao na slogu i mir. Uz domaće i vijesti iz svijeta te izvještaje s prosvjetnih i kulturnih događanja, objavljivane su zagorske narodne pjesme, ilirske budnice (Lj. Gaja, P. Štoosa, Stanka Vraza, Dimitrija Demetra), pjesme D. Domjanića (1923, 3), A. Kovačića (1923, 2), zagorske pripovijetke, pučki igrokazi (Dadna i Korla, 1923) i romani u nastavcima (Kletva A. Šenoe, 1908).

Kad je nakon jedanaest godina, 8. III. 1934, pokrenut kao Zagorski list, uredništvo je ponovno pozivalo Zagorce: »Zbijmo redove... pod jednu zastavu... poradimo na promicanju našega lijepoga Hrvatskoga zagorja«, želeći ekonomski, socijalno i prosvjetno podignuti »svoju užu domovinu«, »zagorskom seljaku dati upute kako da si olakša teški život« te ga informirati »što ima nova u svijetu, u njegovom Zagrebu i samom Hrvatskom zagorju«. Pod geslom »Sa prosvjetom k slobodi«, osim stalnih rubrika (Vijesti iz Hrvatskog zagorja, Iz života i svijeta, Gospodarstvo, Domaće i strane zanimljive vijesti, Zagrebačke vijesti), objavljivane su pjesme (M. Jug Sutlodolski; Petar Kreml; D. Domjanić, Zagorju, 1934, 2), pripovijetke (M. Jurić - Zagorka, Vrane, 1934, 1), kolumne (Rudolf Horvat, Iz prošlosti Hrvatskoga zagorja, 1934), recenzije (Milan Šenoa, Moj otac, 1934, 14) i nekrolozi (Žarko Harambašić, Ksaver Šandor Gjalski, 1935, 23). Broj 63. iz 1935. bio je posvećen hrvatskoj himni, njezinu uglazbljenju i stogodišnjici objave te je donio izvorni tekst Mihanovićeve Horvacke domovine, objavljen 14. III. 1835. u Gajevoj Danici. Stalni su suradnici lista bili: A. Jedvaj, Mladen Orešković, Janko Pajas, Vinko Nikolić i dr.

U trećem tečaju izlaženja, pod starim nazivom Hrvatski Zagorac i sa stihovima u zaglavlju naslovnice »Meknite se vse gorje, da se bu videlo Zagorje«, kao »tjednik za prosvjetu, gospodarstvo i politiku«, list se zauzimao za pravašku politiku, i dalje izabirući smjer »za dobro Hrvatskoga zagorja i hrvatske nam domovine«. Iako je zagovaralo lokalni patriotizam, uredništvo je isticalo da je list, osim u Hrvatskome zagorju, rado čitan »i u Slavoniji, Bosni i Dalmaciji«, te da je namijenjen svakomu selu i gradu »gdje Hrvata ima!«. Nastojeći zadržati status informativnoga tjednika koji je poticao napredak, u stalnim rubrikama (U nekoliko redaka, Sitne vijesti, Zagreb u tjednu, Kutić Hrvatskog zagorja, Iz stranog svijeta) list se i dalje bavio kulturnim, gospodarskim, privrednim, socijalnim i društvenim pitanjima Hrvatskoga zagorja i ostalih krajeva Hrvatske, te pratio i rad Društva hrvatskih Zagoraca. Objavljivane su i kolumne iz kulture (Fran Šojat), pjesme (Dragutin Pavliša, M. Jug Sutlodolski, S. Dominić), crtice, kratke priče (Josip Frajtić, M. Jurić - Zagorka, Stari Dolac, 1938, 167–169), putopisi (Milutin Mayer, S puta po Italiji, 1936) i romani u nastavcima (M. Jurić - Zagorka, Vladko Šaretić, 1938, 199–240).

Kako je list tijekom svih godina izlaženja propagirao kulturni i gospodarski napredak Hrvatskoga zagorja, te se zauzimao za seljaka kao nositelja nacionalne misli, uvelike je pridonio popularizaciji Hrvatskoga zagorja, potaknuo zanimanje čitatelja za taj kraj i potrebe njegovih stanovnika, a i same Zagorce da s više volje i borbenosti rade na poboljšanju vlastitih životnih i radnih uvjeta.

I. Klobučar Srbić