Ivanec (grad)

plan Grada

Stari grad nakon požara 1943.

ostatci Staroga grada

Ivanec, gradsko naselje i upravno središte u Varaždinskoj županiji, jugozapadno od Varaždina, u dolini rijeke Bednje, u podnožju Ivanščice; 4997 stanovnika. Tradicionalno je upravno, gospodarsko i kulturno središte zagorskoga područja sjeverno od Ivanščice, a sve do demografskoga rasta Zaprešića u najnovije doba, uz Krapinu, i jedno od dvaju najvećih gradskih središta u Zagorju. Jezgra naselja pruža se uz potok Bistricu, pritok Bednje, i uz glavnu cestu koja vodi rubom Bednjanskoga polja. Taj se dio naselja nakon Drugoga svjetskog rata širio prema sjeveru ka željezničkoj stanici. Sjeverozapadno od grada, uz rijeku Bednju, nalaze se Ivanečki bajeri (Omladinsko jezero, Pionirski bajer, Matišičev bajer i dr.), nastali slijeganjem tla iznad nekadašnjih rudarskih rovova; stanište su životinjskih i biljnih vrsta, a imaju i rekreativnu namjenu (ribolov).

U srednjem vijeku Ivanec se nalazio na posjedu viteškoga reda sv. Ivana Jeruzalemskoga (ivanovaca), sa sjedištem u utvrđenome gradu → Beli (Pusta Bela). Prvi put spominje se 1396. u ispravi priora ivanovaca Ivana Paližne ml., kojom se potvrđuju povlastice stanovništvu u slobodnome naselju Svetoga Ivana (libere vile Sancti Iohannis). Potonji vlasnici Ivanca iz obitelji Pethő de Gerse sagradili su u prvoj polovici XVI. st. na mjestu današnjega grada kaštel. Nakon smrti posljednjega člana obitelji, 1730. dospio je u vlasništvo Dvorske komore Habsburške Monarhije, od 1740. bio je u posjedu obitelji Erdődy, od 1817. Marije Šarlay, od 1818. obitelji Kukuljević Sakcinski, a od 1934. obitelji Šaban. Spaljen je u Drugome svjetskom ratu te porušen 1959. Sastojao se od četiriju krila koja su se kružno zatvarala. Tijekom sustavnih arheoloških istraživanja Staroga grada, započetih 1998, otkriveni su temelji pojedinih dijelova kaštela, među kojima se ističu obrambeni zid s četiri kule, temelji zapadnoga i jugozapadnoga krila te barokne kapele u njegovu istočnom dijelu. Uz središnju, najstariju kulu otkriven je duboki obrambeni jarak. U dvorištu kaštela otkriveni su temelji gotičke crkve sv. Ivana Krstitelja, ostavštine vitezova ivanovaca, čije je svetište snažnih zidova i jakih masivnih potpornjaka moglo imati funkciju ivanovačkoga donjona. Nešto sjevernije nalazila se starija, romanička crkva polukružne apside s narteksom te prizidanim masivnim crkvenim tornjem. Oko romaničke i gotičke crkve nalazilo se groblje, gdje se ukapalo od kraja XI. do početka XVII. st. Ispod srednjovjekovnoga sloja otkriven je sloj s nalazima rimskoga naselja II–IV. st. Najreprezentativniji nalaz iz toga doba ulomak je grobnoga spomenika ukrašen reljefnim ljudskim likovima (III. st.). B. Kukuljević Sakcinski početkom XX. st. uz kaštel je oblikovao engleski perivoj, današnji gradski park, upisan kao spomenik prirode.

Ivanec se kao župa spominje 1574, a na njezino razmjerno kasno utemeljenje utjecala je crkvena nadležnost belskih ivanovaca. Župna crkva sv. Marije Magdalene nalazi se nedaleko od mjesta na kojem je stajao kaštel. Današnji oblik dobila je 1894. pregradnjom starije crkve iz 1670. koju je po nacrtima varaždinskoga županijskoga inženjera Armina Lypoldta izveo čakovečki graditelj Petar Simon. Križnoga je tlocrta s prostranim svetištem i bočnim kapelama, te četvrtastim zvonikom uz glavno pročelje. Crkvu rese glavni historicistički oltar sv. Marije Magdalene u svetištu i manji historicistički oltari u pobočnim kapelama. U lijevoj pobočnoj kapeli smještena je renesansna kamena krstionica (čine ju skulpture lavova koji na glavama nose mali bazen s reljefnom stranicom ukrašenom dvama kerubinima). Na potpornju pjevališta kamena je škropionica u obliku školjke s oznakom godine nastanka (1673). U južnome zidu broda ugrađena je nadgrobna ploča s reljefnim prikazom Ivana Pethő de Gerse i uklesanom godinom 1616. Na bočnim zidovima broda te svodu i zidu pjevališta sačuvan je kasnobarokni zidni oslik s biblijskim prizorima, prikazima svetaca i simbola Kristove muke na križu, rad slikara A. Dovečera iz 1779. Crkva ima više vrijednih vitraja, među kojima se ističu oni s prikazom sv. Marije Magdalene u glavnoj apsidi i sv. Rafaela s Tobijom na sjevernome zidu svetišta. Svi su prozori 1895. dopremljeni iz bečke radionice Karla Seylinga. U crkvi se čuvaju i vrijedni primjerci baroknoga crkvenoga posuđa. Hefererove orgulje izrađene su 1887. U blizini crkve župni je dvor, pravokutna jednokatnica s trijemom na istočnoj strani. Na dovratniku kamenoga portala na ulazu uklesana je godina 1681, a na luku imena Adama Pethő de Gerse i Judite Balagović. Na sjeverozapadnome rubu gradskoga parka nalazi se spomenik žrtvama iz Drugoga svjetskog rata. Kapela sv. Donata, uz ivanečku obilaznicu, podignuta je 1748, a 1891. dao ju je obnoviti L. Kukuljević Sakcinski. – U XIX. st. Ivanec je postao važno gospodarsko i upravno središte. Početci industrijske proizvodnje sežu u početak XIX. st. kada je Mirko Markić osnovao tvornicu burmuta (šnofanca), prvu i jedinu u Hrvatskoj. Preuzeo ju je Franjo Pust te, nakon što je uveden državni monopol nad proizvodnjom duhana i burmuta, preuredio u paromlin, najveći na zagorskome području. U drugoj polovici XIX. st. započeo je razvitak rudarstva. Počelo je s vađenjem željezne i cinkove rude u okolici, a nastavljeno s vađenjem ugljena (→ ivanečko-ladanjski ugljenokopi). Rudarstvo je gotovo cijelo stoljeće bilo nositelj gospodarskoga razvoja Ivanca i okolice. Osim rudarstva, značajna djelatnost bila je i iskorištavanje šuma na Ivanščici, što je potaknulo razvoj obrta i trgovine. Iskorištavanje ugljena bilo je i povod izgradnji željezničke pruge Varaždin–Golubovec 1890. s kojom je Ivanec postao prometno dostupniji. O značajnoj gospodarskoj aktivnosti govori i osnutak kotarske štedionice 1896, kao i obrtne zadruge 1905. K tome, Ivanec je 1886. postao i jedno od osam kotarskih sjedišta u Varaždinskoj županiji, a položaj upravnoga središta zadržao je i u potonjim razdobljima i upravnim podjelama, što je pridonosilo jačanju i rastu naselja. Nakon Drugoga svjetskog rata došlo je do značajnih promjena u gospodarstvu. Promjene su nastupile zbog opadanja rudarske aktivnosti i otvaranja prvih industrijskih pogona, a nakon zatvaranja ugljenokopa u 1970-ima otvaraju se industrijski pogoni u okviru programa »supstitucije« (zamjene za zatvorene ugljenokope). Okosnice industrije bile su metaloprerađivačka (→ ITAS-Prvomajska d.d.), papirna (→ Jedinstvo-Kartonaža), tekstilna (→ Smiv d.o.o) i obućarska (→ Ivančica d.d.) industrija, preradba drva (→ Drvodjelac d.o.o.), proizvodnja građevinskoga materijala te prehrambena industrija (→ Industrija mesa Ivanec /IMI/). Gradsko trgovačko poduzeće → Ivanečki magazin otvorilo je prvo samoposluživanje u tadašnjoj državi. Nakon promjena u 1990-ima došlo je do smanjenja proizvodnje pa i zatvaranja pojedinih tvornica, no dio njih nastavio je uspješno poslovati i u novim uvjetima. Od 2012. otvorena je i poslovna zona, u kojoj gradska uprava s povlasticama za ulagače postiže zapažene rezultate u oživljavanju gospodarstva: 2015. jedan od najuglednijih poslovnih časopisa u svijetu britanski Financial Times svrstao je Ivanec na prvo mjesto među deset malih europskih gradova najbolje pripremljenih za privlačenje stranih ulaganja. – Opća pučka dječačka škola u Ivancu utemeljena je 1839, a 1867. započela je rad i Pučka djevojačka škola kojom su upravljale sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskoga. Obje ustanove spojile su se 1946. Od 1990. škola djeluje pod nazivom Osnovna škola Ivana Kukuljevića Sakcinskoga u zgradi namjenski izgrađenoj 1964 (obnovljena 2007). U njezinu sastavu su i područne škole u Prigorcu, Kuljevčici i Salinovcu. God. 2014. osnovan je suvremeni Muzej planinarstva i smješten u obnovljene prostore stare pučke dječačke škole; za posjetitelje otvoren 2017. Dječji vrtić »Ivančice« otvoren je 1959, a 2016. rad je započeo i privatni Dječji vrtić »Bambi«. Srednjoškolsko obrazovanje u Ivancu započelo je 1930, kada je osnovana Opća zanatsko-trgovačka škola, koja je poslije promijenila naziv u Škola učenika u privredi. Djelovala je u sastavu varaždinskoga Školskoga centra za obrazovanje NGRM kadrova od 1972. do 1990, kada se osamostalila i otada djeluje pod nazivom Srednja škola Ivanec, s gimnazijskim, ekonomskim i industrijsko-obrtničkim programom. Zgrada za potrebe škole izgrađena je 1983. Začetci knjižnične djelatnosti sežu u 1885, a → Gradska knjižnica i čitaonica »Gustav Krklec« započela je rad 1947. Značajnu kulturno-prosvjetnu ulogu ima i → Pučko otvoreno učilište »Đuro Arnold«, osnovano 1962, u sklopu kojega djeluje i Kino »Prosvjeta«. Društvenom i kulturnom životu stanovništva pridonose i mnogobrojne udruge i društva: DVD Ivanec (1888), Hrvatsko planinarsko društvo »Ivančica« (1898), Lovačka udruga »Jelen« (1945), KUD »Itas« (1976), KUD »Rudolf Rajter« (1977), Speleološka udruga »Kraševske zviri« (2010), Vokalni ansambl Sakcinski (2011) i dr. Hrvatski sokol u Ivancu osnovan je 1926. Od danas djelatnih sportskih društava najpostojaniju tradiciju ima Nogometni klub »Ivančica« (1934), a djeluju i rukometni, košarkaški, odbojkaški i brojni drugi klubovi. U okviru Ivanečkih ugljenokopa od 1898. do oko 1940. djelovala je Ivanečka rudarska četa za spašavanje unesrećenih rudara, koja je ponovno oformljena 2006. kao povijesna postrojba u sklopu udruge → Ivanečki vitezovi.

LIT.: Gj. Szabo, Spomenici kotara Ivanec, Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, nova serija, 14(1919). • M. Obad Šćitaroci, Dvorci i perivoji Hrvatskoga zagorja, Zagreb 1991. • M. Kraš, Ivanec – prilozi povijesti Ivanca do 1940. godine, Varaždin 1996. • Zbornik 600 godina Ivanca, Varaždin–Ivanec 1997. • J. Belaj, Arheološka istraživanja lokaliteta Stari grad u Ivancu (2007.–2010.), u: Arheologija varaždinskog kraja i srednjeg Podravlja, Zagreb–Varaždin 2012.

A. Kaniški, K. Filipec i R.